U ovom vremenu rijetkih koncertnih događanja, koja i kad se dogode ne smiju imati previše posjetitelja, zasvirala je i Irena Žilić s bendom u petak u sklopu programa Začarana Močvara u klubu kraj savskog nasipa koji odolijeva nedaćama i nastavlja s koncertnim aktivnostima.
Koncert je bio besplatnog karaktera, ali su malobrojni posjetitelji, njih ukupno 16, mogli donirati novac u za to predviđene kutije i to u dobrotvorne svrhe za pomoć stradalima u potresu u Petrinji, Sisku, Glini i okolici i to preko udruge Solidarna, kojoj sudeći po dosadašnjim akcijama, domaći glazbenici najviše vjeruju da će pomoć stići tamo gdje treba. Sistem za doći do malobrojnih ulaznica najbolje je opisala sama Irena Žilić nazvavši ga „najbrži prst“ po uzoru na istozvano eliminacijsko poglavlje popularnog kviza koji se prikazuje na televiziji. Uglavnom, ulaznice su planule u manje od minute onog trenutka kad su bile ponuđene, a svi koji su došli bili su sretni i fokusirani na jednosatni koncert zagrebačke kantautorice.
Koncert nije išao istovremeno u online streamingu iako je sniman kamerama, a kako je Nina Romić, voditeljica programa Začarana Močvara, objasnila; pala je odluka da se ide u postprodukciju snimljenog materijala koje će u dogledno vrijeme biti emitiran. Osobno samo mogu pozdraviti taj potez jer vrijeme prvog pandemijskog vala i prvog lockdowna je iza nas, a tada smo se svi mogli uvjeriti u tehnološke manjkavosti improviziranih streaming nastupa. Srediti zvuk i sliku u postprodukciji samo diže prijeko potrebni nivo profesionalnosti i na koncu omogućuju i online publici poboljšanje u užitku praćenja.
Za ambijent nastupa su se organizatori i bend posebno pobrinuli stvoriti intimno ozračje složivši opremu ispred pozornice, a ne na njoj. U neku ruku, pozornica u ovakvim karantenskim okolnostima za nastupe samo stvara dodatnu barijeru između izvođača i malobrojne publike, pa je ugođajno gledano bio dobar potez smjestiti bend u istu ravninu s posjetiteljima. O sreći glazbenika zbog (ponovnog) nastupa pred ljudima ne bih pretjerano trošio riječi jer su to u ovom trenutku velike stvari, tako da ni Irena ni prateći bend nisu bili otporni na nalet emocije jer se konačno nešto događa u njihovom slučaju.
Izbor pjesama za jednosatni koncert bio je presjek najboljeg od najboljeg s Irenina dva albuma i jednog (posljednjeg) EP-ija – zgusnuto i bez nepotrebnog praznog hoda. Publika usredotočena, a ambijent lišen bilo kakvog žamora, što je često znala biti boljka kantautorskih koncerata. Prvi dio koncerta bio je svojevrsna prilagodba, a vjerujem da Ireninom kvartetu nije bilo nimalo lako nastupati pod maskama (osim nje), no nekako je sve leglo kako treba s „Cricket & Mouse“ nakon kojeg su se poput ambijentalnog diptiha nadovezale „The Storm“ i „Into The Wind“. Nizale su se potom „Omega“, „Tremors“, „Little Daggers“, „Aferglow“… koje kao da su bile složene po ključu ovih vraških potresa koji su nas dobrano uzdrmali prošle godine.
Kad je nakon „EWO“ Irena Žilić rekla kako su ostale još dvije pjesme, nije bilo teško pogoditi da su za kraj bili sačuvani njoj i publici omiljeni aduti – „Scars“ i „The Moon“. Osobno sam možda mislio da će prvo uslijediti „The Moon“, no bila je to ipak „Scars“ koja je dignula adrenalin, da bi nas mistično-sanjiva „The Moon“ (koju će uskoro obraditi i britanski sastav Morcheeba) ipak više pripremila na povratak u sjetnu i tihu noć ove nove realnosti u kojoj i dalje glavinjamo. Uz sve, prisjetih se koliko dugo nisam čuo i vidio strance na koncertu, pa je Irenin engleski izričaj bio fina kompenzacija za taj ugođaj. A ugođaj je bio, da parafraziram naslov Irenine pjesme, kao da je cvrčak svojom pjesmom razveselio nas nekoliko miševa koji smo sve to pomno pratili iz mraka.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.