Iron Maiden ima deseti po redu live album u karijeri. ‘Zvijer’ je ovog puta vrištala zajedno s 50.000 grla u Santiagu.
Najpoznatija svjetska heavy mašinerija ne posustaje, a upornost je najjači adut Iron Maidena. Prošlogodišnji The Final Frontier World Tour dobio je tako najkvalitetniji koncertni zapis u povijesti grupe, kada je riječ o video snimku za koji je korišteno 22 HD kamere kojim je pokrivan nastup na Estadio Nacional u Santiagu, glavnom gradu Čilea pred 50.000 ekstatičnih fanova grupe. Zvuk je također kristalno čist, a svirka besprijekorna, tako da ne čudi što su Steve Harris i društvo donijeli odluku da grupa službeno ide s tom snimkom koncerta, a ne s nastupom u Buenos Airesu koji je također sniman na identičan način, iako je vjerojatno i taj koncert imao sve što se od koncerta Maidena očekuje, pa stoga vjerojatno izbor nije bio lak.
„En Vivo!“ je deseti po redu koncertni album u diskografiji Iron Maidena i sad bilo bi možda isuviše cinično reći kako legendarni prvi „Live After Death“ nije nadmašen (pogotovo vinilno izdanje), no ako se uzme u obzir da je od tada prošlo 27 godina i da heavy metal zvijer koja vrišti glasom Brucea Dickinsona i dalje zvuči moćno, kompaktno, a opet razuzdano i s iskričavom energijom, onda bi svaki prigovor bio tjeranja maka na konac.
I prethodni live album „Flight 666“ koji je bio koncertni presjek najplodnijih vremena grupe počevši od „The Number Of The Beast“ zaključno s albumom „Seventh Son of a Seventh Son“ je također bio vrhunski izveden i u vremenu zarobljen trenutak koji je svakog heavy metalca tjerao u euforiju i deranje vlastitih glasnica na svakom stihu. „En Vivo!“ je pak utjelovljenje već spomenute upornosti Maidena koji već 32 godine neumorno po istoj rock špranci objave album i krenu na turneju kako bi ga promovirali.
Dakle na jednak način kako je „Live After Death“ bio koncertni zapis „Powerslave“ turneje, tako je i „En Vivo!“ koncertni zapis „The Final Frontier“ turneje na kojoj pored svih epskih glazbenih mjesta koje su Maideni stvorili i zabetonirali u dušama svojih sljedbenika tijekom godina, dominiraju pjesme s recentnog albuma, iako, ruku na srce, da do kraja života sviraju isti show svake večeri, ne bi im manjkalo publike. Ali to su Maideni… Hard working music for hard working people. I tu nema promjene.
Euforija čileanske publike se pak može mjeriti kao pravocrtno stanje ludila koje je započelo već s puštanjem snimljenog uvoda „Satellite 15“ pa do posljednje „Running Free“, nebitno jesu li na rasporedu bile stare ili nove pjesme. No nije to nekontrolirana euforija. I na Estadio Nacionalu su se pjevali svi stihovi.
Prvi dio koncerta pripadao je opusu s „The Final Frontiera“, dakle kao i na albumu sve je započelo sa „Satellite 15“, potom „The Final Frontier“, pa „El Dorado“. Presjek niza je napravljen s „2 Minutes To Midnight“ da bi se grupa zatim opet vratila na recentni album s „The Talisman“, „Coming Home“ i „When The Wild Wind Blows“.
S novijih albuma, Maideni su još odabrali „Dance Of Death“, „The Wicker Man“ i „Blood Brothers“. Ostatak minutaže od dvostrukog CD izdanja pripao je provjerenim himnama „The Trooper“, „The Evil That Men Do“ „Fear Of The Dark“, „Iron Maiden“, „The Nimber Of The Beast“, „Hallowed Be Thy Name“ i „Running Free“. Niz posljednje tri nabrojane je uistinu moćan finale. „The Number Of The Beast“ je masovna histerija, „Hallowed Be Thy Name“ je pak unisono zborno pjevanje himne iz 50.000 grla, dok je posljednja „Running Free“ dala onaj šmek završetka „Live After Death“ albuma. Pa sad, ako je jedan obožavatelj Motorheada za Lemmyja Kilmistera u dokumentarnom filmu o toj glazbenoj ikoni kazao: „Da sad padnu sve atomske bombe i nestane ljudske vrste, jedini preživjeli na planeti bili bi žohari i Lemmy“, treba na tu listu još samo dodati i Iron Maiden.
Ocjena: 8/10
(EMI / Dallas Records, 2012.)