Ovaj dvostruki (trostruki u vinilnoj varijanti) album u svakom je slučaju trebalo malo skratiti, možda bolje rečeno većini pjesama odrezati dvije-tri minute.
Negdje krajem osnovne škole, u vrijeme dok sam bio ponosni i pravovjerni metalac, Iron Maiden su mi predstavljali puno više od običnog benda. Brucea Dickinsona smatrao sam ultimativnim rock frontmenom, svaki solo Adriana Smitha i Davea Murrayja bezbroj puta sam ‘odsvirao’ na svojoj zračnoj gitari, a uporni iako krajnje uzaludni pokušaji da nacrtam Eddieja ubrzo su me uvjerili da za crtanje nemam nimalo dara.
Većinu mojih tadašnjih metal heroja s godinama su otpuhali neki drugi zvukovi i bendovi, no Maidene sam, premda prilično usputno, nastavio pratiti sve do danas. Među najvažnije elemente tog praćenja spada i preslušavanje novih albuma, uključujući i ovih dana objavljeni „Senjutsu“ koji, baš poput izravnih mu prethodnika „The Book of Souls“ i „The Final Frontier“, nimalo neće nagrditi moje nekadašnje uspomene, ali niti učiniti mnogo više od podsjetiti me da si stvarno dugo nisam pustio klasike tipa „The Number of the Beast“, „Piece Of Mind“ ili „Powerslave“.
Maideni, naime, još uvijek previše vole raditi na novim pjesmama da bi postali jedna od onih rock institucija čija se karijera svela na beskonačno nizanje unosnih stadionskih turneja. S druge strane, svjesni su da albumi više nemaju nekadašnju težinu i značaj, dobrim dijelom i zbog toga što fanovi većinom žele slušati stare stvari, pa novim materijalima pristupaju bez ikakvih kompromisa i pokušaja da se prilagode aktualnim trendovima u heavy metalu i glazbi općenito.
Posljednje im ploče tako sve više ulaze u sferu progressive metala, donekle čak i prog rocka, što ipak ne znači da su se pretvorili u neku žešću, moderniziranu verziju gnjavatora poput Yes ili Jethro Tull. Navedene sklonosti najjasnije su iskazane u epskom trajanju pjesama (u prosjeku oko 10 minuta) i velikom broju različitih dijelova i melodičnih sola utkanih u skoro svaku od njih. Takav pristup može i popraviti i pokvariti pjesmu, odnosno donijeti nešto zanimljivo izvorno slabijim temama ili potencijalnim ubodima sniziti ocjenu nepotrebno ubačenim dionicama. Samim time, dosta je simptomatično to što je najbolja skladba „Days of Future Pasts“ ujedno i ona koja najkraće traje, posebno jer je u stopu slijedi ‘samo’ šest minuta i 14 sekundi dugački singl „The Writing on the Wall“.
Od dužih skladbi pozornost svakako zaslužuje „Lost in the Lost World“ Stevea Harrisa, ponajprije zbog akustičnog uvoda na tragu Pink Floyda iz dana „Animalsa“ ili „Wish You Were Here“ iz kojeg prerasta u tipičnu pjesmu Iron Maidena s malo prerazvučenim instrumentalnim segmentom u koji su ugurali i potpuno suvišne sintesajzere nalik onima sa „Somewhere In Time“.
Nasuprot njoj stoji završna „Hell on Earth“ koja sa svojih gotovo 11 i pol minuta i efektnim izmjenama sporih i bržih dionica ne zaostaje mnogo ni za legendarnim Maiden maratonima poput „Rime of the Ancient Mariner“ i „Seventh Son of a Seventh Son“. Ostatak albuma donosi upravo ono što očekujete od legendarne britanske šestorke, usprkos njihovim tendencijama da svoj odavno definirani zvuk odvedu u nekim manje predvidljivim smjerovima, pa tako u priči o keltskim ratnicima „Death of the Celts“ prepoznajemo utjecaje folk metala, a u „The Time Machine“ čak i art rocka.
U konačnici, ovaj dvostruki (trostruki u vinilnoj varijanti) album u svakom je slučaju trebalo malo skratiti, možda bolje rečeno većini pjesama odrezati dvije-tri minute, premda je upravo činjenica da su na svoje sedamnaesto studijsko izdanje nagurali toliko toga i najjači dokaz da se Bruce Dickinson i ekipa glazbom još uvijek bave iz pravih razloga.
Ocjena: 7/10
(Parlophone/Dancing Bear, 2021.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
