Iron Maiden su nakon prošlogodišnje Legacy of The Beast turneje započete u Zagrebu u skoro istom datumskom terminu krenuli na ovogodišnju The Future Past turneju, ovog puta iz Ljubljane, glavnog grada Slovenije.
Razlog tome zasigurno leži u tome što je legendarni britanski heavy metal bend odlučio ponoviti iskustvo pripreme za svjetsku turneju u Splitu. Svidjelo im se prvi put, pa zašto ne učiniti to opet. Topla proljetna morska klima prija svima, pa tako i Maidenima. Zagreb je ovog puta izostao, ali ovdašnjim fanovima nije bio nikakav problem otići do Ljubljane kad graničnih prijelaza između Slovenije i Hrvatske više nema. Arena Zagreb ili Arena Stožice, razlike nema.
Ne znam kako na The Future Past turneju gledaju mlađi obožavatelji benda, ali za nas nešto starije bilo je to pravo putovanje u godine mladosti, pravi blast to the past. Naime, potpisnik ovih redaka prvi put je kročio na veliki strani koncert u Dom sportova kao 16-godišnjak upravo na turneju albuma „Somewhere In Time“ 1986. godine.
Tada nikog nije zanimalo što maloljetnik bez pratnje ide na takav koncert, a opcija da me vode starci vjerojatno bi završila tako da bi me izvukli van iz dvorane i prije nego bih vidio Iron Maiden. Naime, tada nikog nije zanimalo ni to da bi trebala postojati neka gornja granica izloženosti decibelima iz razglasa. Neki su knjige napisali o udarcu u snare bubanj u pjesmi „Like Rolling Stone“ Boba Dylana, tj. udarcu koji je označio početak jedne epohe. Ja bih vjerojatno mogao učiniti slično ali o prvom udarcu u snare tog četvrtka 11. rujna 1986. godine koji je označio prvi pravi prasak rock and rolla u mojoj životnoj epohi. I on nije došao od Maidena, već od predgrupe Waysted koja se nakon toga zauvijek izgubila u ropotarnici rock povijesti iako su u njoj između ostalih bili i članovi grupa UFO i Def Leppard.
Sjećam se da je puklo kao neka reska bomba. Kao da mi je cijelo tijelo primilo udarac, doslovce sam osjetio prelazak granice kad zvuk postaje fizička sila koja vam protrese cijelo tijelo i kad ne možete kontrolirati ni treptaje očiju jer svaki novi udarac u snare donosi novi tik. A ako nečeg ima puno u rocku to su udarci u snare koji dolaze kao kontra svakoj prvoj dobi koja pripada bas bubnju. Dakle, udara vas kontra. Kad su se na to rešetanje zalijepili zvuci gitara i vokala ugođaj je bio kao da stojite iza mlaznice mlaznog motora.
Tijelo i uši su se nekako prilagodili na taj šok, jer što će drugo jadni, kad im vlasnik nema mozga da ih odvede daleko od tog ataka na čula. Vlasnik je valjda bio u čuđenju dok je gledao par metalaca koji su u tim uvjetima spavali nedaleko od njega mrtvi pijani zavaljeni na ogradu klizališta. Ni taj prizor nikad nisam zaboravio. Pauza je donijela zujanje u ušima, a kad su se svjetla ugasila, Iron Maiden su bili još glasniji. Najglasniji. Gnjev bogova predvođen vrištećim Bruceom Dickinsonom u punoj fizičkoj i vokalnoj snazi i pjesmama koje su možda prve u svom žanru nosile konstrukciju distopije, tj. konceptualnog albuma utopljenog u vizualni narativ „Blade Runnera“, filma čija turobna fikcija budućnosti me istovremeno šokirala, ali i magnetično privukla nakon gledanja u nekadašnjem Kinu Zagreb u još mlađoj dobi. Album „Somewhere In Time“ bio je nadahnut i književnim narativom djela Aldousa Huxleya, koja su u moj život ušla nešto kasnije. Hoću reći, da su se ti snažni momenti tuđih mračnih vizija onog što vrijeme donosi snažno zalijepili za mene u formativnim godinama. Glasnoća tog koncerta jednostavno je u tom trenutku bio monolitni klimaks transcendentnosti koju je rock u stanju učiniti. Bilo je to poput virenja u budućnost koje je bilo hipnotičko poput gledanja u bezdan. A svega pet mjeseci prije, iste te 1986. godine, radijacijski no future scenarij proživljavali smo u stvarnosti kroz katastrofu u Černobilu.
37 godina poslije živimo u limbu novog no future scenarija koji se opet događa u Ukrajini. Svibanj je kišni blejdranerovski. Robotika, kibernetika i umjetna inteligencija užurbano napreduju prema svom zenitu koji će možda nositi ime Roya Battyja, a Maideni su ‘nakon sto godina’ izvukli vizual Eddieja kojem je mišićno tkivo bez kožnog pokrova protkano metalnim egzoskeletom. The Future Past, kažu. I nekako su u pravu. Budućnost iz prošlosti kao da je tu, a opet neizbrisivo se bude osjećaji nekad davno intenzivno proživljene prošlosti.
U međuvremenu, ne znam je li zakonom humano ograničenje jačine decibela na koncertima ubilo rock and roll, ali nam je vjerojatno spasilo glavu i produžilo vijek boravka na koncertima, kako onima na pozornici, tako i nama u publici. Zabavljamo se, a ne ginemo. Možda je i bolje tako. Također, heavy metal je postao veliki biznis koji se prenosi s koljena na koljeno.
U slučaju Maidena koncerte više ne otvaraju razulareni bendovi koji imaju ozbiljnih problema s drogom, već The Raven Age, bend sina Stevea Harrisa koji je nažalost „bez boje, okusa i mirisa“ kao i bend sina Bona Voxa kojeg sam valjda prošlog ljeta gledao i slušao u Puli. Bendovi djece poznatih glazbenika imaju nešto kilavo u sebi. Uglavnom previše kopiraju svoje slavne roditelje dok ih menadžmenti guraju ‘preko veze’ publici pred kojom se ponašaju kao zvijezde bez pokrića, što u konačnici i jesu. The Raven Age je tako nakon prve pjesme prekinuo koncert na skoro deset minuta jer valjda nekom od članova benda nije radio in-ear. Dakle, preko razglasa se sve čulo normalno, ali, eto, ‘tjera se perfekcionizam’ uz nikakav osjećaj za improvizaciju ili za publiku. I onda mladi George Harris potom u pauzama između pjesama blebeće nabiflane fraze o nekom jedinstvu heavy metalaca – spontan k’o Terminator kad izgovara „hasta la vista baby“. Ukratko, hasta la vista The Raven Age. Bilo bi bolje da prepisuju od grupe UFO nego od Iron Maiden.
Kad se već opet spominje grupa UFO, koncert Maidena je standardno počeo njihovim hard rock klasikom „Doctor Doctor“ pojačanog na razinu glasnoće koncerta da bi potom uz minimalističku igru reflektora zasvirala Vangelisova tema „End Titles“ iz „Blade Runnera“. Zatim je i uvod „Caught Somewhere in Time“, prve pjesme s albuma „Somewhere In Time“ krenuo s matrice da bi ju uz prasak i bljeskove reflektora pred prvu strofu preuzeli Maideni uživo na pozornici. Baš me nekako ugodno to brecnulo jer se ne sjećam da sam je ikad više čuo uživo nakon 1986. godine. Od splitskog sunca preplanuli Dickinson osim što je zračio svježinom, vraški se šepurio i vokalno. S razlogom. Izvlačio je zahtjevne vokalne dionice te pjesme kao od šale. Himna benda tek takva, a ‘kiselila’ se desetljećima potpuno zaboravljena. Nakon nje još jedan zaboravljeni biser; „Stranger In Strange Land“, a na njoj Maideni još čvršći i još uvjerljiviji. „Stranger In Strange Land“ je nakon „Caught Somewhere In Time“ legao kao „Two Minutes To Midnight“ nakon „Aces High“.
„The Writing On The Wall“ je Dickinson najavio pomalo bizarnom pričom o svojoj toalet-avanturi u Ljubljani, što je ujedno bila i najava za paralelno otvaranja poglavlja s recentnog albuma „Senjutsu“ (2021.) jer je taj dupli album dosad bio sviran uživo u manjem obimu. Svoje svjetske premijere izvođenja uživo dobile su „Days Of Future Past“ i „The Time Machine“, a nešto kasnije i epska „Death of the Celts“ Sasvim dobar score za Ljubljanu, no pravi debitantski biser čuvan je za drugi dio koncerta.
Novo ugodno iznenađenje predstavljala je „The Prisioner“ s albuma „The Number Of The Beast“ koja također dugo nije bila na koncertnom repertoaru. Da će Maideni imati milosti prema svojoj ‘greatest hits publici’ moglo se iščitati kroz izvedbu „Can I Play With Madness“. Povratak na „Somewhere In Time“ došao je s „Heaven Can Wait“, a potom se dogodila premijera koju su mnogi fanovi Maidena čekali da se dogodi 37 godina, a to je bila izvedba pjesme „Alexander The Great“.
U vrijeme originalne „Somewhere In Time“ turneje s trona glavne maratonske pjesme ništa nije moglo skinuti „Rime of the Ancient Mariner“, no izvedba „Alexander The Great“ otvorila je prvu dvojbu te večeri, a to je da je bend možda predugo čekao da dotična bude uvrštena na setlistu.
Jest da Iron Maiden slove za neupitno precizne instrumentaliste, ali nemaju oni u prstima makedonski ritam kako ga ima jedan Vlatko Stefanovski. Dakle, kad su krenuli u neparni ritam izvukli su se kroz iglene uši kao što je bilo i čudnih rezova u ritmu koji su se mogli iščitati i kao ispadanje iz njega. „Fear Of The Dark“ došla im je kao spas, a uz riff eponimne „Iron Maiden“ tradicionalno su došli do službenog kraja koncerta. I možda je na tome trebalo ostati.
Bis je pripadao još jednoj svjetskoj “Senjutsu“ premijernoj izvedbi, ona pjesme „Hell On Earth“ koja je bila možda previše za bis. Publike je tu ipak čekala neke zicere, pa se činilo da „The Trooper“ koja je potom uslijedila nikad nije dočekana s tolikim oduševljenjem. Sam kraj trebao je biti ovjenčan s „Wasted Years“, inače publici omiljenom pjesmom Adriana Smitha sa „Somewhere In Time“ albuma, ali prisustvovali smo situaciji u kojoj se isti taj Adriam Smith pogubio sa svojom poznatom trzalačkom temom u uvodu do te mjere da je Bruce Dickinson prvi ‘morao vaditi kestenje iz vatre’ te je odlučio ponovno odbrojiti početak pjesme na mikrofon.
No Smith je i nakon toga ispao iz ritma i napravio nervoznu gestu na pozornici u svojoj nemoći. Tu je heavy metal zvijer otkrila mekani trbuh, Dave Murray nije mogao uskočiti umjesto Smitha obzirom da on svira drugu gitarsku dionicu. No umjesto da Janick Gers kao treći gitarist konačno dokaže da nije vječito suvišna pojava u bendu i preuzme Smithovu dionicu (koju se očigledno nikad nije ni trudio naučiti, bar reda radi), on je nešto prtljao kao da prvi put čuje pjesmu.
U tim filmskim sekundama Steve Harris se dokazao da je vođa benda jer nije dozvolio da šupljina zvuka preraste u očaj na pozornici. Uglavnom, počeo je trčati po centralnom dijelu ispred publike, obilato filati svoj bas i privlačiti pažnju na sebe, obzirom da je Dickinson stajao na uzvišenju iznad McBrainove baterije na najdaljoj točki pozornice. U dva skoka je bio do Gersa sa svoje desne strane dok se Smith u pozadini nije djelomično pribrao i počeo ‘pikati’ samo akcente taman da Dickinson potegne spasonosni refren. Bio je to hod po rubu debakla na samom kraju dvosatnog koncerta.
No nije samo Smith bio najslabija karika. Nicko McBrain je imao možda i više čudnih trenutaka tijekom koncerta i nekako kao da je prorijedio svoje bubnjanje i imao nekoliko diskutabilnih akcenata. Uz sve, bio je prilično skriven od očiju publike, gotovo uguran ‘u kutiju’ skupa sa svojim bubnjevima, tj. tijesno omeđen zidovima gornje platforme po kojoj se povremeno kretao Dickinson, a sprijeda ‘zagrađen’ bubnjevima, stalcima i činelama. Nije ovdje riječ o nekim slutnjama, već samo o zapažanjima. Jest da je bilo osvježenje čuti Maidene spremne na ‘dubinske rezove’ setliste, ali promjene su donijele i određeno škripanje u tom obično preciznom, ali ipak vremešnom koncertnom stroju. Nije baš sve išlo glatko.
Jedino što nije teško predvidjeti jest to da će Adrian Smith dosta raditi na prisjećanju i vježbanju izvedbe pjesme „Wasted Years“ prije nego li bend sutradan izađe pred prašku publiku.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
