Sinoć je u Močvari Ivan Grobenski ponovno oživio ‘Siromahi i lazari’ priču.
Album „Siromahi i lazari“ doveo je Ivana Grobenskog u prvi veći medijski fokus nakon što je u istom periodu početka te pandemijske 2020. godine u hiatus otišao matični mu sastav Moskau, kao što su višim silama bili otpuhnuta i njegova koncertna učešća i gostovanja u nekim drugim sastavima poput Trobecovih krušnih peći. U tom turobnom periodu album „Siromahi i lazari“ odjeknuo je kao neki soundtrack iste te turobnosti koji kao da bio iskopina nekih starih podravskih pjesama i napjeva zvučno ugraviranih u opori i ogoljeni i minimalistički podravski blues.
Dakako, sve pjesme bile su nove i autorske dokazujući transcendentnu i žanrovsku sposobnost Grobenskog da suvereno glazbeno otputuje gdje god želi – konkretno u tegobne ‘priče iz davnina’ koje govore o neimaštini, nepravdi i tmini ljudskih sudbina. Odveo ga je taj album kao autora i na ljubljanski MENT i donio još nekoliko koncerata, koliko ih se tada u ograničenim uvjetima uopće i moglo organizirati. Njegova vižljasta kreativna narav kasnije ga je odnijela u drugom smjeru što je rezultiralo albumom „Apocalipstick“, a „Siromahi i lazari“ su se do sinoćnjeg koncerta u Močvari doimali kao zatvoreno poglavlje iz posljednjeg nam globalnog mračnog perioda.
Sasvim slučajno, ili možda ne, novi val globalne kmice eskalira iz dana u dana, a samo moj dojam je da se „Siromahi i lazari“ vraćaju i kao znak tog novog ciklusa – album za katastrofe, ali ponavljam, to je samo moj dojam koji nema veze s pravim stanjem stvari na terenu. Naime, povratak te faze Grobenskovog rada inicirao je Emir Fulurija koji se kroz svoj program Vrelo zvuka brine da smo upoznati s recentnim etno zbivanjima u svijetu, ali se uz to trudi na pozornicu izvesti i ono ponajbolje lokalnog karaktera.
U tom smislu, Emiru se svakako nije sviđala opcija da etno kapacitet Ivana Grobenskog miruje. Grobenski je na to rekao: „Zašto da ne?“ i okupio novi sastav samo za tu prigodu nazvavši ga (a kako drukčije) Siromahi i lazari.
Uz njega vokalno i na gitari sinoć su zasvirali Nenad Kovačić za perkusijama, Marko Lucijan Hraščanec na soprano saksofonu i Leo Beslać s drugom gitarom (iako je Grobenski mislio da će svestrani Leo odabrati klavijature). Za početak, Beslaćev intuitivni i profesionalni odabir instrumenta pokazao se možda boljim od onog što je Grobenski isprva mislio unijevši punoću, sirovost, time i bolji narativ za pjesme koje kao da dočaravaju čupanje iz mulja netom nakon poplave Drave – dakle više blueserske agonije, što se doima i pravom mjerom za estetiku „Siromaha i lazara“.
Hraščanecov odabir soprano saksofona isto je bio mudar, jer tenor saksofon bi ugođaj previše amerikanizirao, a klarinet bi pak previše vukao u klezmer vode, a ovako je pronađen balans „taman na pola puta“ za autentičnost. Za dimenziju ritma i perkusijskog ambijenta vjerojatno u Hrvatskoj nema boljeg izbora od Nenada Kovačića i eto nam odjednom odlične etno priče, tj. njenog novog buđenja u kojem su jednako guštali spomenuti glazbenici, ali u publika u Močvari, koje je bilo, kao za vraga, taman onoliko koliko nas je bilo u pandemijskim uvjetima na promociji u istom tom klubu. Da sam kojim slučajem imao onu medicinsku masku u nekom od džepova i da sam je stavio na lice, valjda bi imala isti podražaj kao za Prousta oni kolačići.
Počelo je s „Dojdi, draga, dojdi“, albumskim redoslijedom i s Ivanovim priznanjem u pauzi kako je on majstor sabotiranja vlastite karijere – dakle one njegove, već klasične, intuitivne govorancije u kojima ne može obuzdati svoje misli, ili bolje kazano; ne može se oduprijeti tome da ih ne podijeli. Je li mislio na početku da povratak na „Siromahe i lazare“ i nema previše smisla za njega, teško je znati, no kako se klupko repertoara odmatalo tako su se spone između članova kvarteta kristalizirale i ojačavale.
Kao da su nevidljiva ticala dobivala prave podražaje i u sve se uvukao onaj osjećaj koji španjolski muzičari nazivaju duende, a to je kad glazba preuzme primat u komunikaciji i kad sve izvana postaje nebitno. Izvedbe „Črne megle“ i naslovne „Siromahi i lazari“ kao da su same od sebe opravdale sastavljanje i postojanje tog benda, da bi se improvizacijski duh već uvukao u „Kmica kmici grize repa“ i s riffom na koji bi i jedan Jack White vjerojatno bacio uho. S „Fčera nesmo nikaj jeli“ je zajednička energija bila u zenitu, a s njom i zaključak Grobenskog da su već došli do kraja repertoara albumu i da je ostala još samo posljednja devetminutna „Verestuvanje“, koja je ovom prigodom dobila još koju minutu u finalu.
Grobenski, kojeg je ovaj koncert ubacio u zonu gušta, kao da je bio sam osupnut time što nakon šest pjesama nema toga još na repertoaru kako bi isti taj gušt produžio i tu postaje jasno da će priča „Siromahi i lazari“ vrlo vjerojatno dobiti svoj nastavak, jer nije samo glavni akter uživao. „I ti bi stvarno da još radimo na ovome“, pitao je tako Grobenski Beslaća nakon koncerta na terasi Močvari, na što je dobio Beslaćev odgovor: „Apsolutno. Ja sam baš uživao.“ A sad, kad i kako, teško je znati, ali da je novo sjeme proklijalo, to se ne može zanijekati.
No publika nije bila zakinuta za minutažu. Fulurija je uz Grobenskog zapakirao i koncert Francuskinje marokanskog porijekla Sophie Djebel Rose. S tehničke strane gledano, za potpunu punoću ugođaja nedostajalo je samo jedno gitarsko pojačalo na pozornici, a ne da ide sve direktno u razglas. Ali, to sam ja, stari roker, koji voli da epicentar zvuka bude na pozornici.
Izuzme li se to, Sophia Djebel Rose bila mi je sinoć ugodno otkriće (iako ona iza sebe ima četiri albuma, a ja naravno premalo vremena da upijem i čujem hrpu toga što bih na ovom svijetu htio čuti). Uglavnom, ima izvrsno razrađen nastup, te širok i kompleksan oscilatorni žanrovski raspon za one woman band. Sve se nadovezivalo jedno na drugo i međusobno se prožimalo dramaturškim, gotovo teatarskom metrikom.
Ono što je počinjalo kao introvertna balada vodilo je dočaravanje huka uličnih prosvjeda i izvikivanju pravedničkih zahtijeva na barikadama, potom opet bivalo odnošeno ambijentom pustinjskog vjetra koji iz daljine donosi napjeve nomadskih naroda.
Sophia u prvom dijelu nije publici davala prostora za aplauz, iako je to publika željela, ali je prihvatila njenu igru sve dok se nije obratila riječima da ima još jednu pjesmu ostavljajući nam otvorene dvojbe (osim onima koji su dobro upoznati s njenim radom) je li dotad izvela tri, četiri ili možda jednu kompleksnu skladbu (a la Širom). Da je sve dotad bila možda samo jedna pjesma naveo me upravo oproštajni broj. Sophia ga je najavila kao srednjevjekovnu pjesmu, što je ubrzo bilo jasno i po arhaičnoj vokalnoj metrici, no ono što je izvodila s gitarom i efektima bio je drugi par rukava. I tu nas je, kao i prije toga, vodila od srednjevjekovne žične akustike do oporih noise rock rifova, a potom i u sfere elektroničnog eksperimentalnog noisea – kao da nam je na taj način željela dočarati kako su tegobne i tragične ljudske sudbine konstanta, dok vihor vremena stalno donosi neke drugačije i nove zvuke kojima ih umjetnici kroz stoljeća dočaravaju.
Dakle, poput Grobenskog i koncert Sophie Djebel Rose vodio je u isto ishodište u kojem odjek traumatične prošlosti nalazi svoje ishodište u traumatiziranoj sadašnjosti. U tom pogledu, svaka čast Fuluriji koji je na taj način osmislio sinoćnju koncertu večer – da se možemo diviti šarolikosti i zvučnoj ljepoti ovog svijeta, a istovremeno biti u položaju da ga nekako unaprijed i oplakujemo dok usijane moćničke glave jedna drugoj grizu rep u igri apokalipse.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
