Naš poznati jazz gitaristi i skladatelj ušao je u indie struje svojim novim studijskim albumom ‘Aligatori’.
Ivan Kapec svakako ima iskustva s glazbenim žanrovima izvan jazza. Dovoljno se samo prisjetiti koliko surađuje s Majom Posavec, bilo da je riječ o radu na albumima ili pak koncertima, što onim autorskog karaktera ili pak posvetama liku i djelu Leonarda Cohena. Prije dvije godine je s kvintetom snimio odličan jazz album „Crta“ na kojem je malo plovio i međužanrovskim vodama i koji je vjerojatno također odigrao svoju ulogu u kristaliziranju ideje o „Aligatorima“.
Suradnja s Majom Posavec u ovoj priči neko je bila očekivana. U ulozi pratećeg vokala (a ponegdje je u ulozi drugog leada u duetima) prisutna je na pet, od ukupno devet pjesama, dok se u ulozi pratećeg sastava rotiraju Kapecove jazz kolege Janko Novoselić, Mario Bočić, Goran Delač, Šimun Matišić, Hrvoje Galler i Andrej Jakuš, dok je Silvio Bočić najbliže ulozi stalnog člana obzirom da je instrumentalno, tj. multiinstrumentalno prisutan u velikom dijelu repertoara.
Unatoč prijašnjem iskustvu i iskušanim imenima ovaj eksperiment je uspio djelomično, jer ‘indie teritorij’ ima svoje zakonitosti, a „Aligatori“ nekad plivaju u struji s njima, a nekad ne, što donosi i kontraefekt. Koliko god Ivan Kapec bio vrsni gitarist, on nije pjevač u nekom klasičnom smislu. Ne bi to bio pretjerani nedostatak ali u dobrom dijelu album, nažalost, on pjevuši. A u glazbi se za mikrofonom može raditi apsolutno sve osim pjevušenja. Bolje je i loše pjevati, nego pjevušiti. Uzalud su i najbolje instrumentalne pratnje kad na njih dođe pjevušenje, a Kapec to baš upadljivo radi u pjesmama „Lavanda“ i „Svijet od papira“.
Uz to svako malo na albumu izađe ‘podsjetnik’ da Maja Posavec to radi bolje. Ima u glazbenom svijetu puno pjevača kojima priroda nije dala glasnice kakve bi htjeli, ali ipak posjeduju dovoljnu snagu imaginacije i interpretacije da uvuku slušatelja u svoj narativ, ali ovdje je to pomalo narušeno. Nije ni indie pop, ni indie rock nešto gdje se teži izgurati iz prvog plana boljeg ili bolju. I tu vladaju univerzalno glazbeno pravilo da bolju ili boljeg treba istaknuti. Cijela ova stvar jednostavno vapi za boljim vokalom, a taj vokal je prisutan, ali u drugom planu (a to je Maja). Tu ne mislim na ‘tehničke performanse’, već bilo kakve koje su u stanju učiniti da vokal jasno da do znanja da vjeruje u stihove. Vokal je jedina spona između glazbe i slušatelja, njegova je uloga da se ‘nešto dogodi’. Pjevušenje je ubojica. Pjevušenje je odraz nesigurnosti u prenošenju emocija. Glazba generalno gledano ne trpi tako nešto.
Pored toga Kapecu bolje leže poletne pjesme, primjerice „Kukac“ u kojoj ga progresija prirodno natjera da ode u višu lagu. U njoj zbog toga odmah zvuči bolje jer je istrgnut iz sigurne zone i jasno je da nije stvar u boji glasa, već u interpretaciji. Ali se do tog aduta mora čekati da se odvrte tri pjesme sporijeg tempa i karaktera. Staro pankersko pravilo (ili indie, ako želite, jer punk je bio prvi ‘indie’), ako je pjevanje problematično, treba ubrzati. Stvar se onda puno brže iskristalizira.
Dakle i tu neujednačenost je trebalo spretnije posložiti i možda ne otvarati album s jednom „Grad“ koja je zahtjevna za ulogu koja joj je dodijeljena i koja bi možda po mišljenju autora ove recenzije donijela bolji balans da možda zatvara album.
Lirika slično oscilira. Smještena je negdje na razmeđi filozofskog egzistencijalizma s jedne strane i benigno senzualnih sličica koje kao da su nastale na početku ljubavnih veza. No filozofsko-egzistencijalni okviri i koketiranje s kafkijanskim univerzumom previše podsjećaju na izričaj kakav je nekad imao zagrebački bend Mika Male, i koji je, usput kazano, lucidnijom agonijom boravio u njemu.
Posezanje za reggae narativom u „Früheren Leben“ Kapeca pak nezadrživo gura prema Haustoru, a i to baš nije najsretnije rješenje u drugom (poletnijem) dijelu albuma jer se odašilje poruka da je inspiracija već presušila i da se Kapec reciklira slušateljima kroz poznate zvučne modele sa zagrebačkog asfalta.
„Aligatore“ stoga prati neujednačenost u strukturi, kao i već spomenute manjkavosti u vokalnoj interpretaciji. Nažalost, samo dokaz da nije dovoljno izaći iz jazz kanona kako bi se ušlo u kvalitetno indie ozračje.
Uz sve, čak je i trenutak u vremenu krivo odabran. Jazz je taj koji se uzdiže u posljednje vrijeme, dok je indie na silaznoj putanji.
Ocjena: 6/10
(Croatia Records, 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
