Tek mjestimice zanimljivo ostvarenje, iako njegovi najbolji dijelovi daju naslutiti da bismo u budućnosti od Ivana Pešuta mogli dobiti nešto puno veće.
Raditi instrumentalnu glazbu je zeznuta stvar – ne samo da je potrebno biti kompetentan u sviračkom smislu, već i autorski dovoljno jak i drugačiji da se uspije zadržati ili barem privući pozornost slušatelja. Kada je u pitanju Ivan Pešut za svirku nema brige, no u ovoj drugoj
kategoriji rezultati su ipak dosta polovični.
Mada ga osobno ne poznajem, imam osjećaj da je riječ o jednom od gitarista koji bez neke od svojih bezbrojnih gitara ne ide ni na WC. Njegova karijera, kako to najčešće biva s virtuozima na našoj sceni, teče dvama smjerovima, estradnim i onim dijametralno suprotnim kojim se bavi za svoj gušt. Suradnja s ovdašnjim zvijezdama i zvjezdicama nije nešto čime bih se zamarao, no zato njegov drugi studijski album “Wanderlust”, nedostacima unatoč, zaslužuje pozornost.
Pešut je stvarno sjajan i kreativan gitarist, što ovih devet kompozicija čini idealnim štivom za sve koji vole provoditi vrijeme skidajući komplicirana sola i/ili progresije akorda. Kako se ne ubrajam u tu skupinu, moram priznati da bih puno radije čuo kako zvuči kada malo više izađe iz zone komfora.
Na “Wanderlustu“ se može naći dosta toga, pri čemu najslabiji dojam ostavlja kada se dohvati nečega što bi se moglo opisati kao akustični smooth jazz. U pitanju su, naime, najmanje interesantne grane jazza, a ni Pešut ih nije uspio obogatiti nečim novim i posebnim. Bilo bi bolje da se, barem ako je suditi po “Just a Phone Call Away”, gdje gitari savršenog partnera predstavlja klavir Zvjezdana Ružića (ujedno i autora te skladbe), okušao u fuzijama s rockom na tragu Johna McLaughlina i Mahavishnu Orchestra, Weather Reporta ili Milesa Davisa iz sedamdesetih.
Kad već spominjemo velikog Milesa, na albumima prvog od njegovih legendarnih kvinteta našlo se dosta obrada šlagera i tadašnjih pop hitova koje je potpuno prearanžirao i iz njih stvorio vječne jazz klasike. Možda je i na “Wanderlust” trebalo uvrstiti neki takav remake,
primjerice umjesto ne pretjerano upečatljivih, većinski akustičnih prebiranja poput “She Left the Room”, “Spring Break” ili “Take It Easy”.
Na drugoj strani spektra nalazi se “L’abraccio”, stvar kao stvorena da poprati neku filmsku scenu rastanka koja me podsjetila i na onu prekrasnu ploču Cheta Bakera (“Chet”) i klavirske dionice koje je na njoj odsvirao Bill Evans. Riječ je ujedno i o najljepšem trenutku
“Wanderlusta” iako mu je sasvim blizu stigla završna “No Sleep For the Tired”, još jedan “soundtrack u potrazi za filmom” u kojem ima i natruha Vangelisa, elektronskih umetaka pa čak i neopsihodelije te post-rocka. U kontekstu ostatka materijala, posljednje spomenuto
djeluje prilično iznenađujuće premda se u tim alternativnijim glazbenim strujanjima sasvim dobro snašao.
U konačnici, tek mjestimice zanimljivo ostvarenje iako njegovi najbolji dijelovi daju naslutiti da bismo u budućnosti od Ivana Pešuta mogli dobiti nešto puno veće.
Ocjena: 6/10
(Aquarius, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
