Koncert Ivana Grobenskog i Iztoka Korena u ljubljanskom Mini Teatru bio je intiman vrhunac radnog tjedna koji je svima bio potreban.
Četvrtak je. Prvi put u ne znam koliko tjedana četvrtak nije samo dugi most prema petku i privremenom gašenju vrtloga pandemijske radne realnosti. Odlična kantautorska kombinacija – Iztok Širom, Grobenski Moskau – u intimnom izdanju koje je na momente više nalikovalo probi nego “naštimanom” koncertu. Trenutni čas pleše na granici između mogućih zatvaranja u svrhu zaštite od novog soja zloćudnog virusa i nenadanih naleta katarze na povremenim izlascima gdje se veliča ono što se vidi i čuje. Soundtrack tog četvrtka pomogao je riješiti se anksioznosti u zraku i pokazao je koliko nam je svima potrebno povremeno se vratiti u ono staro normalno.
Krajem prošle godine, kada su kolektivne tenzije glede dotičnog virusa bile nešto jače i prisutnije od danas, Ivan Grobenski izdao je album “Siromahi i lazari”. Ukratko, to je dosad najkvalitetniji kreativni istup Grobenskog – pozicioniravši ga u svoj rodni kraj kako po pitanju ugođaja tako i po pitanju dijalekta kojim se koristi, Grobenski se uspio stvaralački distancirati od inovativne, ali neuračunljive zvijeri zvane Moskau. Iako je Moskau definitivna okosnica “dudek blues” maga, njegova autorska veličina u potpunosti je izronila tek ovdje, na domaćem terenu, u jednako uvrnutim uvjetima kao i dosad, ali s ponešto više prostora za manevriranje.
Bilo je sasvim legitimno očekivati da će Grobenski te zvučne ispise Podravine nekako podebljati uživo, i u toj mu je misiji pomogao “Siromahi i lazari bend”. Nije nužno možda riječ o klasičnom bendu (on po pitanju dinamike zna biti u određenoj mjeri ustajao) jer je postava često podležna promjenama, ali što se tiče svirke u Mini Teatru, u ispomoć su uskočili Marin Hraščanec i Nikola Milosavljević Đez iz benda Skotni Vrag.
Opće je poznato da Grobenski ne voli svirati istu stvar dvaput, stoga su aranžmani – ponukani tom filozofijom i još jednom ad hoc izmjenom u postavi benda poprimili jedan drugi, na trenutke više melankoličan oblik. Lijepe atmosferske adicije našle su se još i u sasvim spontanom razgovoru s publikom između pjesama, ali i naštimavanju gitare koje je koncertu dalo još jednu dimenziju ležernosti. Arhitektura Mini Teatra je takva da ti je sve nekako jako blizu, što omogućuje razbijanje formalnog zida između onog tko je na stageu i onog tko barata okom promatrača; dodaj na to štimanje gitare i frontmena koji ne skriva “znakove” koje daje bendu usred pjesama i dobiješ prisustvovanje probi ili kakvom opuštenijem sessionu. “Siromahi i lazari” pokazali su koliko zapravo mogu biti bogati.
Iztok Koren je nastupio netom prije no što su zvuci Podravine preuzeli pozornicu. Inače dio slovenske skupine Širom, Iztok je i solo autor s jednom pločom iza sebe. Osim zapanjujućeg live eksperimentiranja s raznim bizarnim instrumentima, njega (a samim time i njegovu prisutnost na daskama) obavija veo nevjerojatno sirove, lako probavljive ljudske emocije. Apsolutni izostanak straha iz cjelokupne jednadžbe jednako je skidanju na pozornici – upravo ono što čovjeku željnom koncerata treba. Za izdići se iznad vlastitih demona umjetniku je nužno u potpunosti ih prigrliti – a Iztok Koren upravo to i radi. Sigurno, neplanirano, iskreno.