Jack Oblivian vratio se u Hrvatsku, istu onu koja je u modernu povijest rocka u njegovom slučaju upisana kao ‘mjesto zločina’ gdje je netragom nestao njegov originalni ‘The Lone Ranger Of Love’ album. Obzirom na sinoćnji ishod u zagrebačkom Klubu, ne samo da nam nije zamjerio, već nas je i zabavio.
Krenula je zezancija Jacka Yarbera, poznatijeg pod imenom Jack Oblivian, sinoć u zagrebačkom Klubu, jer takva je bila atmosfera. Ni stotinjak okupljenih. Moglo je izgledati kao potpuna propast ili kao kućni tulum. Prevagulo je ovo potonje, jer za svirku su bili raspoloženi i oni ispred i oni na pozornici, dok je komunikacija krenula spontano i sve više se zakuhavala kako se koncert odvijao.
Nekako je sve krenulo kad je Oblivian u pauzi između dvije pjesme želio naglasiti posvetu jednoj hrabroj Hrvatici po imenu Suzi. Netko je iz publike uzvratio: „Suzy Q“, pjevač se nasmijao i to ponovio čime je bila ‘otvorena sezona’ za šale i pošalice. Oblivian je s bendom u središnjem dijelu koncerta počeo skoro svaku drugu pjesmu završavati sa šlagerskim „ća, ća, ća“, što je naravno od publike bilo dobro prihvaćeno. Pauze između pjesama su znale potrajati, nikome se nije žurilo, osim onih koji su se našli u procijepu želja i mogućnosti da uspiju u jednoj večeri nekim čudom upratiti i Jacka u Klubu i Calexico u Tvornici kulture par blokova dalje.
Ali, avaj, double bill gig nikome nije bio suđen te večeri, iako, da se u organizacijskom smislu, planiralo, da je recimo Oblivian koji je ionako kasnio na pozornicu odlučio zakasniti još više komotno bi stotinjak njih iz Tvornice pohitalo do Hatzove na after, jer, kako su mnogi potvrdili, Calexico su razvalili, a to zna stvoriti želju za repetama. Ili pak da je počeo ranije. Šteta je da su se baš ta dva koncerta krajcala.
Stvar koja nije bila zezancija i time dovedena pod upitnik bile su pjesme. Oblivianov rock kvintet pojačan saksofonom zgusnut prostorno na maloj pozornici Kluba jednakom zgusnutošću je odašiljao furioznu glazbu. Bio je to osjećaj kao da ne postoji odstupnica, fizički je izgledalo kao da je bend stjeran u kut i baš su od tamo pružali najveći otpor, svjesni da nisu „must see“ gig u gradu, ali determinirani da onima ispred pozornice pruže osjećaj da se nisu nimalo prevarili što su se upravu tu zatekli.
Zanemare li se „ća ća ća“ i opuštene šale u pauzama, kad se sviralo nije bilo zezancije kao što je bila jasna snažna moć zvučne metamorfoze koja je pokrivala sve ono što je u rocku valjalo (i još uvijek valja) od Beatlesa (koji su improvizacijom okrznuti već na samom početku) pa nadalje, bilo da se kroči stazom punka, hard rocka, garažnog rocka, countryja, boogieja i čega sve ne, čime se Yarber spontano „otkrivao“ kao rock guru koji ne haje previše za lovorike publike, ili što mu se bubnjar svako malo ubacivao u ulogu klupskog konferansjea, sve dok je gas tog rock motora pod njegovom nogom.
Koliko je u svemu uspio? Na to bi individualno trebao dati odgovor svako tko te večeri u Klubu nije zažalio što nije u Tvornici. Potpisnik ovih redaka svakako nije zažalio. Ća, ća, ća.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
