Ne postoji trenutno glazbenik čiju ploču ne bih rado zafitiljio kroz prozor da me odluči tako mučiti vinilkom s kojom si za početak toliko spetljan već u trenutku kad je želiš poslušati, a ona to ne dozvoljava. No Jack White je izgleda iznimka…
Jack White je jebeni luđak u čijim vinilno-audiofilskim ludorijama još čovjek počne mazohistički uživati u svojoj nesigurnosti razmišljajući o tome je li ga taj ‘sadist’ mučia, je li toliko opčinjen otkrivanjem novih mogućnosti vinilne ploče ili stvarno ne zna što bi sa sobom pa izmišlja bijesne gliste. Što god bilo, ima neka tajna veza zbog koje se klanjate njegovoj genijalnosti i guštate u otkrivanju trikova na način kako u tome valjda uživaju desetogodišnjaci.
A pošto je riječ o „Ultra LP-iju“ posljednjeg albuma „Lazaretto“ svako malo uz to proklinjete svaku inženjersku pomoć u u obliku automatskog dizanja igle kad ta igla dođe od etikete, jer bi vam više odgovarao najgluplji gramofon u kojem igla može putovati preko etikete i do samo rupe na sredini, jer je eto ‘manijak’ White i na etiketu utisnuo zvučne bonuse. Kao što vam nedostaje i brzina od 77 okretaja u minuti, također za skrivene bonuse. No na kraju opet je lijepo što se netko poput njega dosjetio eksperimentirati modernom tehnologijom na najstarijem komercijalnom nosaču zvuka, što je ujedno i podsjetnik na to kako bi izgledao neki paralelni glazbeni svemir da se sredinom osamdesetih u glazbenoj industriji nisu dosjetili prodavati „vječni“ nosač zvuka na metalnoj pločici po kojoj su se prelijevala dugine boje.
Eli eto, ja sam bio među prvima tada koji je bio opijen tom „budućnošću“ i „vječnošću“ pohranjene glazbe na CD. No kako to obično biva glad za profitom kad-tad anulira stvari. Napravi se puni krug i dolazi se do nekog novog početka. S vinilnim pločama se upravo to događa, s tim da je Jack White prvi koji je pionirski zakoračio u novu dimenziju audio igrarija.
A stranu ultravinilnog „Lazaretta“ slušate tako da iglu stavite na kraj strane gdje je uvijek zadnja pjesma. U ovom slučaju to je prva „Three Woman“ dok je na prvoj (tj. posljednjoj) LP poziciji „High Ball Stepper“ koja završava posebno dodanim loopom iste koji ne dozvoljada da slušanje završi u tišini, ili u krajnjoj instanci da igla padne s ploče koja je suprotno narezana. I upravo je tu i sitna podvala za sve naivce koji iglu stave na početak, jer kako god je pomaknete ona dođe do beskonačnog loopa dok se čudite zašto ploča ne želi svirati prvu pjesmu. Tu treba dodati i dodatno igranje lampicom u rukama kojom osvjetljavate vinil kako bi ugledali anđela raširenih krila dok rotira u ritmu okretaja za što se pobrinuo majstor izrade holograma Tristan Duke.
B strana se pak sluša normalo (igla ide na uobičajeni početak), ali zato svaki put iščekujete u koji intro pjesme „Just One Drink“ će igla upasti, jer istovremeno je narezan i akustični i električni intro Tj. postoji dvostruki zvučni kanal), a o čistoj slučajnosti ovisi koji će biti odsviran (kod mene za sad ‘vodi’ akustični). Sam zvuk je također drugačiji od istog albuma preslušanog na standardnom izdanju jer na na „Ultra LP-iju“ zvučni zapis otisnut bez dodatne (uobičajene) kompresije zvuka koja obično odmah napada ljudski slušni aparat (ali ga jednako tako brzo i zamara jer se uho privikne na mali dinamički dijapazon). No zbog toga je ova verzija „Lazaretta“ nekoliko decibela tiša, što naravno kompenzirate pojačavanjem zvuka, što je poželjno jer tek onda osjetite bogatstvo dinamike jer naprosto osjećate dimenziju zvuka od tihog do glasnog kao i razdvojenost i razliku frekvencija instrumenata i vokala.
Krajnji efekt je onaj „Proustovih kolačića“ – povratak u mladost i slušanje omiljene ploče koja vam ne može dosaditi i kad glazba nezadrživo prodire u sve pore slušnog čula, one trenutke kad taj svirajući crni komad vinila postaje kućni totem. No opet, imam previše godina da bi mi netko više prodavao savršenstvo i vječnost. Zrelost vuče nostalgiju. „Lazaretto“ je tu došao kao kolačić s početka „Combraya“. Jack White prokleto dobro zna kako se otvara portal za sve rokerske duše koje tragaju za svojim izgubljenim vremenom. Pa makar od vas napravio budalu i pred vlastitim gramofonom. Osim što je glazbeni guru, stigne prodati i foru na kojoj bi mu i pokojni Andy Kaufman zapljeskao.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
