Nema glazbenog medija koji nije prenio Whiteovo prošlotjedno sprdanje s Foo Fightersima i Rolling Stoneom, no novoustoličeni najveći ‘lajavac’ rocka priprema i nešto drugo, manje medijski eksponirano, a svakako glazbeno značajno. Ovaj tekst se bavi s dvije (recentne) krajnosti Jacka Whitea – licem i naličjem koji ga svakako čine jednim od najuzbudljivijih rock glazbenika našeg vremena.
Jack White je nakon koncerta u Clevelandu održanog 17. rujna opet došao u fokus glazbenih medija. Na koncertu se obrušio na Foo Fighters, magazin Rolling Stone i djelomično na Kanye Westa, ali je to na koncu objasnio kao svoje ‘klasično’ obraćenje fanovima, što on u današnje vrijeme zbog rasporstranjenosti moderne tehnologije snimanja drži prenapuhanim balonom u kojem se svako takvo obraćanje drži uvredom.
“Jel’ znate da danas većina pjevača ne koristi mikrofone s kablom?”, započeo je svoju javnu kritiku kolega na pozornici u Clevelandu. Potom je kazao kako Foo Fighters imaju još jednog pozadinskog gitaristu koji svira sve dijelove i time pokriva sve eventualne pogreške koje tijekom koncerta učini Dave Grohl. Foo Fighters su naravno i odmah reagirali šalom na svom Twitter profilu s fotografijom čimpanze s gitarom za kojeg su napisali da je to njihov guitarist iz sjene, da bi kasnije došao i pomirljiv odgovor iz tabora Jacka Whitea u kojem je navedeno kako on jako cijeni sve što Foo Fighters rade.
Potom je na red došao Rolling Stone na kojem je ove godine bio i naslovnici (koji je Whiteov izljev prenio u cijelosti riječima: ‘Kako nas je ‘počastio’ Jack White). “Rolling Stoneov portal kao da uređuje obitelj Kardashian”, započeo je i nastavio: “15 outfita Taylor Swift koji će vas raspametiti ovog mjeseca, 12 razloga zašto Rolling Stone neće staviti vašu crno-bijelu fotografiju na naslovnicu, osim ako niste mrtvi.” Nakon tri minute obraćanja je izjavio: “OK, bolje da stanem, ovo se pretvara u Kanye Westovsko vrijeđanje, jer u današnje vrijeme ti nije dopušteno ništa govoriti fanovima, sve će biti snimljeno i protumačeno kao vrijeđanje. Stoga zaboravite na ISIS, zaboravite rat na Bliskom istoku, sve problem kod kuće, gay brakove, zaboravite sve što se do sad mislili o ičemu. Ovo nije vrijeđanje. Ovo ja samo pokušavam reći: Hello Cleveland!”
S druge strane da je Jack White apsolutni manijak u svemu čega se dotakne (ali ovdje u pozitivnom smislu) svjedoči “Ultra LP” njegovog posljednjeg albuma “Lazaretto” koji će svakako ući u povijest kao najgenijalnije iskorišteni komad vinila. Predstavio ga je još u svibnju, no album u novom ‘pimp my record’ obliku izaći će uskoro, točnjie 6. listopada. Njegov Third Man Records uistinu je napravio pravo malo čudo, koje svakako zahtijeva i određene preinake gramofona kod svih onih koji će htjeti postići kompletnu iskorištenost one vinilne ploče.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=i-8B-_Jq2ro[/youtube]
Dakle na 180 gramskom vinilu nalaze se dvije skrivene pjesme otisnute na centralnim dijelovi gdje se nalazi etiketa ploče. Etiketa se također nalazi na “Ultra LP-iju”, ali kad gramofonska igla krene preko nje, čuju se pjesme koje su utisnuti gotovo do rupe za centriranje ploče na gramofonu. Pored toga jedna skrivena pjesma se može slušati na 78 RPM-a (okretaja u minuti), a druga na 45 RPM-a. Obzirom da standarni gramofoni vrte samo na 33 i 45 RPM-a, definitvno se moraju napraviti preinake za slušanje na 78 okretaja u minuti. Pored toga na A strani ploče igla putuje od centra prema rubu, suprotno od uobičajene putanje od rupa prema centru, a na sam rub je utisnut gitarski riff koji namjerno preskače i s time stvara beskonačni analogni loop.
B strana je potpuno druga priča. Po prvi put je primjenjena takozvana dual-groove tehnologija, točnije kazano pjesma “Just One Drink” ima akustični i električni uvod koji se s početkom stapa u pjesmu. Akustični i eletrični uvod su utisnuti paralelno tako da sve ovisi o okolnosti u koji od kanala će upasti igla, sve je prepušteno slučajnosti tako da slušatelj nikad ne zna hoće li slušati akustični ili električni intro. I B strana je ‘zaključana’ s grooveom u loopu na kraju.
Na završnici ploče tzv. Dead wax area, umjetnik Tristan Duke osmislio je hologram anđela koji se vrti oko svoje osi i pod određenim kutem svjetlosti ga se može vidjeti kako ‘lebdi’ iznad vinila koji se okreće. Ploča je otisnuta bez imalo kompresije zvuka, dakle direktno s mastera što svakako dimenziju zvuka čini kvalitetnijom. I za kraj primjenjene su i dvije tehnike tiskanja za svaku stranu posebno, tako jedna strana ima sjajni otisak, a druga mat. Pored nekoliko alternativnih naslovnica covera, uz LP također dolazi i zasebni digitalni zapis sa svim bonusima i opcijala “Just One Drink” pjesme za sve one koji nemaju priliku preinačiti svoje gramophone (ili kupiti nove). Tko kraj ovoga što je napravio Jack White se uopće može usuditi reći za sebe da je vinil freak?
Treba se još samo prisjetiti kako je taj vinilni freak prije par mjeseci u konverzaciji s bivšom suprugom, koja je procurila u javnost (također zahvaljujući modernim tehnologijama, op. a.) izvrijeđao Dana Auerbacha iz The Black Keysa nazvavši ga šupkom koji je pokrao njegov koncept rock benda i kako ne želi da mu dijete ide u istu školu s Auerbachovim, iz čega proizlazi kako je White postaje najeksponiraniji bad boy rock and rolla.
Kad se sagleda značenje rocka kroz prošlost možda je i dobro za rock u ovom trenutku, jer bez ‘lajavaca’ (čiji je broj svakako u deficitu) možda mnogi ne bi znali ni da više postoji. A ako neki lajavac ima pokrića u ovom trenutku za svoje ispade, onda je to svakako Jack White čiji glazbeni talent je neosporan.