U skoro trosatnom koncertu u kojem je bis minutažom debelo nadmašio službeni dio koncerta Jack White je sa svojim bendom u pravom rokerskom smislu razvalio publiku bečkog Gasometra.
Pričalo se po kuloarima da je utorak 11. studenog trebao pripasti zagrebačkom Domu sportova u slučaju trenutne europske turneje Jacka Whitea koji promovira posljednji studijski album Lazaretto, no da je u konačnici odluka ipak pala na Beč i jednu od najljepših klupskih dvorana srednjeg kapaciteta – Gasometer.
Nemali broj ovdašnjih poklonika rocka migriralo je tako u utorak na sjevero-zapad na trenutno najvruće ime svjetske scene, a Jack White uživo je s bendom opravdao taj epitet avangardnog rock umjetnika koji radi veliki pomak prema naprijed, iako se naizgled čini ne otkriva toplu vodu, već vješto reciklira povijesne stečevine rocka. Pod plavim svjetlom pozornica, novim vizualnim trademarkom nakon ‘crveno-bijelo-crne’ faze s White Stripesima, Jack White je na pozornici Gasometra tutnjao stilovima, od svega otkinuo komad, reciklirao i sklopio vizuru onoga što bi se trebalo smatrati gabaritima rock spektakla poodmaklog drugog desetljeća 21. stoljeća.
Već se u prvom službenom dijelu koncerta dalo naslutiti da su White i prateći mu bend izvrsnika koji su činili crni div za bubnjevima Daru Jones, sićušna violinistica i mandolinistica na prvoj liniji s njim, te u pozadini basist Dominic Davis, Fats Kaplin na pedal steelu i klavijaturist i gitarist Dean Fertita koji je zamijenio nedavno tragično preminulog Isaiaha ‘Ickeya’ Owensa (u znak žalosti svi članovi benda su imali crne vrpce oko ruke) u visoko uigranoj fazi i da će koncert biti improvizacijsko švrljanje dok će set lista (ako je uopće postojala) biti samo nešto na što će se bend osvrnuti ponajviše s obzirom na trenutno raspoloženje vođe. A Mr. White je bio vrckav, neuhvatljiv i nabrijan. Koncert je počeo s nečim nalik na „High Ball Stepper“ s recentnog albuma, a onda je nastupilo instrumentalističko ključanje i igranje obrascima – ponajviše onima iz 70-ih prošlog stoljeća kad se bez maratonski improvizacija nije ni mogao zamisliti rock koncert. No i tu je White još imao mjeru, jer je publika dobila ‘olakšanje’ za zborno pjevanje na „Hotel Yorba“, da bi poslije službenog dijela potpuno ‘otpustio uzde’.
Naime kad je nakon sat vremena završila oluja zvukova na pozornici svi su očekivali da će to biti klasični moderni šminkerski koncert u kojem će uslijediti repete s još 3-4 pjesme nakon čega će se svi razići i pričati da je moglo trajati i malo duže. „Hoćete li da sviramo još par pjesama, ili da sviramo puno pjesama?“, pitao je po izlasku na binu White. Gromoglasno odobravanje cijele dvorane uslijedilo je kao potvrdni odgovor za „puno pjesama“. I onda je nastao lom, maratonski lom u kojem je do izražaja došao koncertni genij Jacka White u punom svjetlu. Bila je to kolizija svega onoga što on voli u glazbi, sudar Detroita i Nashvillea, gospela „John The Revelator“ i garažne buke, od Motowna do Stoogesa, od Hanka Williamsa do Johnnyja Casha, a u njegovom osobnom opusu od The White Stripesa, preko Dead Weathera i The Racounteersa do eskalacije solo karijere. Pretapali su se zvukovi, glazbena razdoblja i stilovi. Bend je čas ključao u baražnim solažama, čas hladio coutryjema, čak i s Williamsovom „I Know That You Know“ i tako skoro dva sata.
Za mnoge je takva razjarena koncertna zvijer bila previše za osjetila, mnogi su bili sretni kad su na kraju dobili milost od ‘glazbenog tiranina’ Jacka Whitea III u obliku himni „Steady As She Goes“ The Raconteursa i „Seven Nation Army“ The White Stripesa. Bilo je to nešto za što su se svi zajednički mogli uhvatiti u grupnoj terapiji zbornog pjevanja, nakon šok tretmana nečeg što bi se moglo nazvati ‘rock psihodelija 2.0’.
A White je pored toga bio šaman na pozornici koji je i u ponašanju pokupio elemente onih najvažnijih izvođača i učinio ih svojim trademarkom hodajućeg rock božanstva. Kao što je pokojni Johhny Cash na bini prikriveno salijetao svoju buduću suprugu June Carter, tako je White svojim odnosom zavodnika spram Lillie Mae Rische palio maštu da između njih ima nešto više od same glazbe. Po uzoru na raskalašne rock zvijezde minulog stoljeća, upošljavao je svoje roadije da mu izvlače ljepotice iz publike (jedna mu je začešljala kosu, druga je samo odvedena u backstage), po uzoru na iste nije pio vodu ili nešto iz plastične čaše, već je tijekom nastupa iz boce natezao (rokerski) šampanjac Veuve Clicquot koji je na kraju podijelio s prvim redovima publike.
Na novu razinu je digao i zanimanje roadieja, čovjeka zaduženog za njegove gitare. Pokazao je okrutnost jednog Jamesa Browna prema svom bradatom pomoćniku odjevenom poput Amiša. Znao je po četiri gitare promijenit u jednoj pjesmi, jednu je bacio u publiku i ovog poslao kao svog privatnog roba po nju. Uglavnom Amiš Jacka Whitea je te večeri bio najzaposleniji čovjek na svijetu, stalno je bio na pozornici i svaki čas kraj svog ‘mučitelja’ od kojeg je krvavo zarađivao kruh. I sve to u showu koji je imao sve odlike koncerata prije vremena postojanja mobitela.
Bilo je dovoljno da prije koncerta izađe konferansije i kaže: „Ovo nije vaše treće oko. Ovo je uređaj za komunikaciju“, pokazujući mobitel u svojoj ruci i savjetujući da svi prisutni dožive rock koncert u svoj svojoj punoći, a ne kroz ekran osobnog uređaja za komunikaciju. Od 3-4 tisuće njih u Gasometru, možda ih se desetak tijekom koncerta oglušilo i snimalo ‘plavi bezdan zvuka’ pred sobom. Imao je konferansije pravo. Što god bilo snimljeno te večeri na taj način ništa od toga nije moglo zabilježiti amplitudu rock odrona na grad u kojem je jednom davno skladao Mozart. Je li te večeri u pitanju bila Whiteova osveta ili nagrada za Mozarta mnogi još danas nisu sigurni. Jedino što je sigurno jest da je Jack White III pregazio Beč. Od onih koji su tome prisustvovali nekome je milo, nekome nije, a neki još uvijek čekaju da im se svijest sastavi s podsviješću.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
