Jad i čemer na razmeđi tarantinovskog bizarluka i pajtonovske burleske

‘Đavli od papira’ sadrže roman u romanu, kratke priče i crtice, kratke eseje o piscima, knjigama i filmovima, metatekstualne i intertekstualne reference – sve objedinjene pod kapom zajedničkog motiva zbog čega se mogu čitati kao jedinstveno djelo.

  •  
  •  
Zoran Pilić – Đavli od papira

Tko god je rekao da pisci trebaju pisati o onome što poznaju govorio je gluposti. Slijediti takvu maksimu značilo bi imati književnost koja, barem u našoj zemlji, ne govori ni o čemu drugom doli o jadu i čemeru jer rijetko koji pisac na domaćoj književnoj sceni, pogotovo ako se na njoj malo duže nalazi, poznaje išta drugo. Ima doduše manijaka, poput Zorana Pilića, koji i kad pišu o onome što ne poznaju izabiru jad i čemer. Na kraju krajeva, kome je doista stalo čitati o suncu, violinama i konkubinama što udaju se za napirlitane prinčeve. No, čak se i sveprisutni jad i čemer u književnosti pojavljuju u raznolikim oblicima. Od patničkih samoispovijesti i morbidnih izleta u dementne slojeve ljudske psihe, pa do književnosti (hrvatskog) realizma, francuske egzistencijalističke kuknjave i novozagrebačke stvarnosne proze. Varijacija je, dakako, bezbroj, a Pilić je odabrao najbezbolniju i „najčitljiviju“ varijantu. Onu koja jad i čemer doživljava kao mješavinu teatra apsurda, tarantino-coenovskog bizarluka i pajtonovske burleske. S dobro odmjerenom dozom stvarnosnog upliva, da se ipak sve ne bi shvatilo kao zajebancija.

„Đavle od papira“ najlakše bi bilo opisati kao postmoderni roman. Problem je u tome što se riječ „postmoderan“ toliko izlizala od silne upotrebe (jedina koja je, valjda, ne koristi je auto-industrija… premda čekamo dan kad će na tržištu osvanuti postmoderni Mercedes) da sama po sebi više ne opisuje ništa. U ovom slučaju riječ „postomoderan“ označava tekst sastavljen od različitih žanrova i književnih postupaka. „Đavli od papira“ sadrže roman u romanu, kratke priče i crtice, kratke eseje o piscima, knjigama i filmovima, metatekstualne i intertekstualne reference – sve objedinjene pod kapom zajedničkog motiva zbog čega se „Đavli od papira“ mogu čitati kao jedinstveno djelo, a ne kao skup raznolikih zapisa o svijetu i životu. Svjestan je Pilić toga da ovakva struktura nije ništa novo pod suncem (štoviše, koncept romana u romanu i sam u tekstu opisuje kao passé), no upravo mu ona omogućava da piše o onome što ga zanima i o onome čega u hrvatskom, pa još k tome i zagrebačkom, romanu mora biti (hrvatskih pisaca i njihovih zgoda i nezgoda). Krenimo najprije s onim što ga zanima.

Prošlo je nešto više od deset godina otkad su Eric Harris i Dylan Klebold u srednjoj školi u Columbineu u američkoj državi Colorado pobili dvanaest učenika i jednog profesora. Nacija koja moral kroji po Oprahinim naputcima bila je šokirana i nakon događaja sjatili su se svi američki Dr. Philovi kako bi objasnili uzroke tog pokolja. I salonski ljevičari poput Michaela Moorea su se okoristili Harrisom i Kleboldom, a konačni rezultat svega bila je pojava novih ubojstava po američkim i svjetskim srednjim školama od kojih su neka uzeli Columbine za uzor. U „Đavlima od papira“, u podromanu naslovljenom „Tatoo“, Pilić istražuje genezu ove vrste nasilja kreirajući likove Roka i Filipa, dvoje tinejdžera iz „nesređenih“ obitelji koji spletom okolnosti povezanih s maltretiranjem u školi postaju serijski ubojice. Filip je okarakteriziran kao manični depresivac, opsjednut slikanjem morbidnih slika fokusiranih na raspela koji je u nekom trenutku života izgubio svaku sposobnost empatije i osjećaja za ljepotu. Roko je s druge strane prosječni zagrebački srednjoškolac i kombinacija Marvelovog Punishera, anđela osvetnika i Petera Lorrea iz Langovog M-a.

Problem s „Tatoom“ leži u tome što je prekratak za ono što bi htio postići i ono čime bi se htio baviti pa je zbog toga pun općih mjesta i relativno neuvjerljivih (preopćenitih i previše puta iskorištenih) motivacija. Pomoćni mu likovi (članovi obitelji, policijski inspektor i sl.) također plivaju u maglovitom polju između žanrovskih obrazaca i stvarnih ljudi od krvi i mesa. Ono što gubi na misaonoj konstrukciji, „Tatoo“ nadoknađuje na pripovjednoj dinamici. Rečenica mu je svrhovita i elegantna, a montaža pripovjednih pasusa gotovo filmskog karaktera. Čitatelj će, htio ne htio, biti uvučen u priču o destrukciji i sjebanim, neistraženim životima hrvatskih srednjoškolaca koja će ga podsjetiti kako „dječji svijet“ i nije toliko nevin i bezbrižan koliko bi mnogi voljeli da jest. Ipak, eventualne zamjerke koje bi čitatelj mogao uputiti „Tatoou“ ne mogu se, barem iz teorijske perspektive, uputiti Piliću. Pisac „Tatooa“ je Šamski, glavno lice i središnji fokalizator nadromana „Đavli od papira“ te se, shodno tome, „Tatoo“ može tumačiti kao dodatni označitelj njegovog lika i djela kao i književne filozofije. Dalje>>

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

  •  
  •