Jadranka Stojaković ‘Boje zvuka’ – na dva brda razapeta

Tri CD-a i DVD sa snimkom koncerta u banjalučkom Banskom dvoru 2009. čine kutijicu ‘Boje zvuka’, najopširniji retrospektivno-kompilacijski osvrt na karijeru jedne od najbriljantnijih regionalnih pjevačica popularne glazbe, Jadranke Stojaković.

Jadranka Stojaković 'Boje zvuka, vol.1'
Jadranka Stojaković ‘Boje zvuka, vol.1’

Kao glazbena urednica u Muzičkoj produkciji Radio Televizije Republike Srpske, Stojaković je sama aktivno sudjelovala u izboru četrdesetipet pjesama koje u gotovo tri sata obuhvaćaju tri desetljeća njezine diskografske karijere, od 1973. do 2011. g.
Kako reče, posrijedi je kombinacija pjesama koje nisu mogle biti izostavljene naprosto stoga što bijahu hitovi i onih koje to nisu nikad bile, niti će postati, no koje su joj prirasle srcu.

Kako na ovim stranicama nedavno zapisasmo, u povodu svježe kompilacije „The Best of Collecton“ u izdanju Croatia Recordsa, prvi i najprivlačniji adut Jadranke Stojaković njezin je zvonak, jasan, čist, bistar glas, jedan od šačice najljepših što su profesionalno pjevali na brdovitom Balkanu. Lijepih, krasnih glasova ima i više, no malo je koja kolegica tako dobro znala što s njime. Mnogi su divni glasovi, kao da sami po sebi nisu dovoljna, prvorazredna vrijednost, korišteni za kojekakve eskapade, stilizacije, dokazivanja u, da tako kažemo, notnom smislu. Stojaković je uvijek tražila, pjevala emocionalnu srž, ne glumljenim, nego iskrenim spoznavanjem i predavanjem, uvijek s mjerom vanjske diskrecije, no s mnogo unutarnje dubine, uspjevši čak i najslabije pjesme, one banalnih tekstova i nikakvih melodija, ojačati kakvom takvom dozom dostojanstva i duha. O najboljima da i ne govorimo. Nježno sugestivno, stoički sjetno, melankolično bez samosažaljenja.

Rođena 1950. u Sarajevu, tek zakoračivši na pozornicu, u svijet popularne glazbe, uz ujaka je džezista koncem 1960-ih, u inozemstvu, uglavnom u Njemačkoj i Norveškoj, ponajviše pjevala jazz i to za američke vojnike. Nakon što je u domovini zapažena na nekoliko festivalskih nastupa, osmisliše joj domaći potencijalni lakonotni hit „Ti ne znaš dom gdje živi on“ (V. Miloš/I. Arnautalić/V. Miloš, 1973). Začudila se, kaže, da nakon godina pjevanja pjesama iz repertoara Elle Fitzgerald, dobiva „dječju pjesmicu“. No, što će, prihvatila je, a melodijica je u njenoj izvedbi uistinu osvojila eter i uši ovdašnjeg slušateljstva. Cijena uspjeha.

Jadranka Stojaković 'Boje zvuka, vol.2'
Jadranka Stojaković ‘Boje zvuka, vol.2’

Osim što je zanimljiva kao takva, ta anegdotska pričica s početka profesionalne karijere može poslužiti kao prizma za pogled na njezin opus i, posljedično, na ponudu „Boja zvuka“. Stojaković je, slutimo, želimo vjerovati, imala šire glazbene obzore i, intimno, stremila izražavanju izvan konvencionalnih modela ovdašnje pop glazbe, ali kakva korist od popularne pjevačice, ako ne pjeva ono što će se svidjeti širokom pučanstvu. U ono doba programi radijskih postaja nisu bili formatirani kao danas, glazbeni su urednici imali pravo i slobodu puštati pjesme koje su im se doista sviđale. No to zasigurno nije značilo da ukus većine njih nije odgovarao prostopučkom ukusu, ni da su bili individualci i glazboljupci kojima je bilo posebno stalo do biranja onoga što je po njihovu mišljenju, doživljaju kvalitetnim. Mnogi su zacijelo tek nastojali ispuniti ono što se načelno očekivalo, emitirati glazbu koja je bila pretpostavljeno „zabavna“, odnosno razbibrižno neometajuća što većem broju površnih i nezahtjevnih konzumenata. Glavno da nešto popunjava tišinu. Neka sviri i neka ne okupira pažnju.

Darovita glazbenica, Stojaković je i sama skladala, pjesme neobičnije i složenije od standardnih lahkih nota. Ali te, sama zbori, nit’ su imale potencijal hita, nit’ su bile što drugo s čime bi se moglo izvesti nešto korisno u industriji zabave. Druženje s Rajkom Dujmićem, tad velemajstorskim hitmejkerom i glavnom kreativnom snagom silno popularnih i gdjekad prvorazrednih pop mahera Novih fosila, dovelo je do dugogodišnje suradnje u kojoj je Dujmić aranžirao i zvukovno skockao njezine neobične pjesme te ih premazao bojama i mastima koje su odgovarale radiju i festivalima. No kad ih danas slušamo, najveća im je mana upravo taj suhi, bezlični, srednjestrujaški profesionalizam obrade. Trendovski, pomodni zvuk, pseudomelodramatični naglasci, nenadahnute izvedbe instrumentalista, često uz sintetizirani zvuk bubnjeva i gotovo obvezan soft-metal-power pop solo na gitari – u to vrijeme, podugo, gotovo neizostavan čimbenik (ovdašnjih) srednjestrujaških pop komada, kojim se htjelo pitajbogašto – zapravo je nagrda, a ne ures tim pjesmama koje uglavnom imaju zanimljive, iskošene melodije i tekstove. Svirci pratećih glazbenika, bit će najpouzdanijih studijskih profesionalaca, ne može se prigovoriti ništa, osim neuspostavljanja veze sa srcem pjesme. Sve je usredotočeno na izvođenje, odrađivanje poželjnih, rutinskih glazbenih figura, kakve su vjerojatno svirali u svakoj prilici. Shematiziranje na automatskom pilotu, bez uživljavanja, bez zadovoljstva u glazbi, samo u tehnici. Fulirancija. Ugođaj prečesto kao da se tražio u „duši stroja“.

Premda su se, čitamo, Stojaković i Dujmić dobro slagali, njihovi se glazbeni senzibiliteti čine razrožnima, nesklapnima. Niz, primjerice, skladbi iz osamdesetih, ostavlja dojam kao da je svatko od njih vozio svojim putem, tkao na drugom brdu – Dujmić na onom udovljavanja trendovima, Stojaković onome sklonom (kant)autorskom izražavanju, a rezultat su ne baš lako slušljive pjesme estradnoga općeg karaktera, u boljem slučaju čudni prog-pop-zabavnjaci („Čarobnjaci“, Stojaković/D. Trifunović/R. Dujmić, 1981; „Putujem zanesena“, Stojaković/S. Sadić/R. Dujmić, 1982; „Gradovi“, Stojaković/Dujmić, 1985), u lošijem prikladni primjerice repertoaru Jasmina Stavrosa („Lijep i mlad“ Dujmića i Darka Matića, 1987), koji ponajviše bude želju za time da ih čujemo posve ogoljele, samo s glasom i akustičnom gitarom, što je, bez sumnje, oblik u kojem dragocjene vrline Jadranke Stojaković najbolje dolaze do izražaja. Dujmićeve obrade kao da nisu slušale što pjesma želi i kamo stremi, one joj nisu bile potporanj nego silom nakalemljeno strano tijelo. Dalje>>

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X