‘Rane’ su još uvijek svježe nakon odlična prva dva dana Zagreb Film Festivala, tako da je donekle normalno da se u nastavku ipak lagano staje na loptu i nadolazeći dugometražni filmovi ne ostavljaju tako dubok dojam. No, ugodna iznenađenja u tom slučaju uvijek imaju mnogo jači utisak.
“Miran život”(Still Life)
Samo čitanje scenarija za “Miran život”, drugi dugometražni igrani film redatelja Uberta Pasolinija, dovoljno je za privući gledatelje u potrazi za istinski emotivnom ljudskom pričom. Pasolini, koji je u poslu već jako dugo i primarno se bavio drugim stvarima (najpoznatiji ostaje kao producent velikog hita s kraja 90-ih, “Skidajte se do kraja”), u novije vrijeme sve češće režira, a iako radi s iznimno malim budžetima, što se u nekim trenucima itekako osjeti, svojom kreativnošću uspijeva složiti radove vrijedne daleko više pažnje nego što ju dobivaju.
John May (Eddie Marsan) miran je i pedantan činovnik, čiji je posao pronalazak rodbine ljudi koji su nedavno umrli, a iz bilo kojih razloga bivaju zaboravljeni od svijeta. On svoje zaposlenje shvaća vrlo ozbiljno, ne samo na profesionalnoj razini, već i na emotivnoj, jer je vrlo često jedini koji pohodi sprovode tih nesretnika i na bilo koji način pokušava dati njihovim životima (i smrtima) neki veći smisao. Gradske vlasti pak njegov rad gledaju kao nepotreban, pa John postaje tehnološki višak, te dobiva otkaz. No čovjek koji se cijeli život bavio takvim poslom, i kojem je taj posao bio cijeli život, ne želi samo tako odustati, barem dok ne pronađe rodbinu svojeg zadnjeg ‘klijenta’: jednog starog, zaboravljenog alkoholičara.
“Miran život” je prije svega scenaristički i kreativno izvrsno koncipiran film, koji odiše ljudskošću i emocijom na onim najvišim, ali i najnižim razinama duha. Ograničeni je to svijet koji se vrti oko malenog, običnog čovjeka, čije je srce puno veće od cijelog pokvarenog sustava. A kao i u stvarnom životu, upravo takvi ljudi imaju sposobnost promijeniti stvari i učiniti živote onih oko njih daleko boljima. Marsan, inače izvrsni britanski karakterni glumac, portretirao je Johna Maya toliko vjerno i dobro, da je uistinu užitak gledati koliko njegov lik postaje i ostaje životan, iako na početku djeluje kao tek još jedna izgubljena duša. Pasolini uspjeva dodatno naglasiti njegove promjene i emocionalno sazrijevanje uporabom različitih boja za različite ugođaje, ali ponekad izlazi iz zadanih si gabarita, te pojednostavljuje elemente koje bi trebao malo više razraditi, i obrnuti. Ipak, na kraju dobivamo jedan ugodan film koji vraća nadu u dobrotu svakog čovjeka, te definitivno postaje jedan od jačih favorita ovogodišnjeg ZFF-a.
Ocjena: 8/10
(Redwave Films, Embargo Films, 2013.)
“Centrala” (Grand Central)
Iako je francuska kinematografija zadnjih desetak godina dala cijeli niz uistinu kvalitetnih naslova, teško je ne primijetiti njezin polagani, ali kontinuirani pad u kvaliteti. Teme koje obrađuju sve su uže i neatraktivnije, sa sve većom orijentacijom na ovlaš portretirane živote malih likova i slabo prenošenje neke dublje poruke ili društvene kritike, što je nekoć bila značajka ove filmske škole. Na taj je put zagazila i Rebecca Zlotowski, čiji drugi dugometražni film “Centrala” gađa, ali uglavnom promašuje.
Priča se vrti oko mladog Garya Mande (Tahar Rakim), koji sa svojom niskom razinom obrazovanja nema mnogo izbora za zaposlenje, pa mora prihvatiti radno mjesto u jednoj od francuskih nuklearnih elektrana. Uskoro na svojoj koži osjeća da takav posao nije nimalo bezopasan (prvenstveno sa zdravstvene strane), no Garyu to i nije toliko važno. Dobro je plaćen, ima hrpu novih prijatelja, a i bacio je oko na koleginu zaručnicu Karole (Léa Seydoux), tako da po prvi put osjeća da negdje pripada i da njegov život ide nekamo. Takva sreća bi ipak za njega mogla biti kratkoga vijeka…
Na žalost, iako bi se po samom sinopsisu dalo zaključiti da ova priča ima potencijala, on uglavnom ostaje neiskorišten i toliko banaliziran, da cijeli film na momente doslovno iritira. Likovi se ponašaju potpuno iracionalno i bez nekog dubljeg objašnjenja njihovih poteza, što bi se u kvalitetnom radu dalo iščitati iz konteksta, no ovdje ispada fušerski odrađeno i jednostavno preskočeno, jer eto, to tako mora biti. Takva karakterna nekonzistentnost ne dopušta da se gledatelj poistovjeti s likovima, stavi se u njihovu kožu i bori se s njihovim dilemama i osjećajima. To je prava šteta jer su i Rakim i Seydoux vrhunski odradili svoj posao, što je i razumljivo s obzirom na njihov međunarodni renome. Na kraju dobivanom jednu od onih klasičnih drama koje nisu loše, ali ni po čemu neće iskočiti iz prosjeka i podariti nam pravu, ljudsku priču koja će nam se još dugo motati po glavi. Drugim riječima, kategorija “moglo bi se pogledati, ali neće biti neka prevelika šteta ako se preskoči”…
Ocjena: 6/10
(Les Films Velvet, France 3 Cinema, Rhône-Alpes Cinéma; 2013.)
Saznajte više:
11. Zagreb Film Festival – drugi dan s kvalitetnim hrvatskim filmom
11. Zagreb Film Festival – prvi dan u znaku humornih drama
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
