Jedan od najuzbudljivijih jazz trija današnjice, predvođen famoznim i eksplozivnim multiinstrumentalističkim puhačem još jednom nas je posjetio i još jednom ‘izuo iz cipela’ i ostavio nas otvorenih vilica u razmišljanju kako ni dan danas nema uzbudljivije glazbe od jazza.
Naravno riječ je James Carter Organ Triju i naravno samom Jamesu Carteru koji je sinoćnjim nastupom u maloj dvorani Lisinski došao do četvrtog glazbenog posjeta Hrvatskoj, što ga svakako čini i jednim od naomiljenijih među domaćom publikom obzirom da je koncert bio rasprodan.
Novitet je bila promjena na bubnjarskom stolcu u odnosu na prošli posjet kad je sastav nastupio u Rovinju krajem svibnja 2014. Tada je bubnjeve svirao legendarni Leonard King, inače dvadeset godina stariji od Cartera i orguljaša Gerarda Gibbsa, a ovog put je svirao mladi Alex White koji se dokazao u nastupima s veličinama kao što su Marcus Belgrave, Branford Marsalis, Chick Corea i Christian McBride. Činio se ekspozivnijim od Kinga, sudeći po ulascima u sola, jednako srčano poput Cartera i Gibbsa ‘drobio’ je Gretch bateriju pred sobom, jedini kontrapunk svemu bio je njegov nemilosrdni pogled ‘hladnokrvnog ubojice’ lišen bilo kakve emocije. Čista suprotnost spomenutim kolegama koji su, može se reći; već uobičajeno izgledali kao da se ne mogu skinuti s nekog adrenalinskog tripa, nadmećući se u tome tko će izvući uvrnutiji zvuk iz svog instrumenta, a kao i prošli put ‘igralište’ je nosilo ime “Djanga Reinhardta”.
James Carter Organ Trio razvlačio je teme legendardnog gypsy swing gitariste s početka XX stoljeća u fantastični avangardni vatromet u kojem je bebop bio sljubljen s funkom, blues s fusionom… Gledano po Carteru, činilo se da su svi zvukovi ovog svijeta proizašli iz Reinhardtovog gypsy swinga, a James Carter Organ Trio kao da su i po raspoloženju bili musette ansambl 21. stoljeća, dakle, nekadašnji tipični sastav za zabavu kroz koji je Django u Parizu sve zarazio svojim tamnim kromatskim stilom.
Carter je i ovog puta imao problema s instrumentom zbog svog srčanog načina sviranja. Dok ga je prije dvije godine u Rovinju mučila klapna na alt saksofonu, ovog puta je to bio pisak soprana, zbog čega se nekoliko puta povlačio u dubinu pozornice kako bi ga ugodio tijekom koncerta ne ometajući nastup ostatka sastava. A i ovog puta je izvodio ‘nemoguće’, od ‘vriskova’ alta do dubokih laga, akordnog sviranja u stilu Coltranea do tehnike ispuhavanja tona koja kao da je spojena na pluća nezamislivog kapaciteta zraka, pa do toga da je sopranom proizvodio tonove karkateristične zvuku električne gitare. Prezentirao nam je svoju superiornost ne skidajući osmjeh s lica, gotovo plemićkom uglađenošću sveučilišnog profesora i spontano poput stand up komičara. Kad je bio glasan, tresla se dvorana, kad je bio tih i nježan gotovo da se licem moglo opipati nepostojeće zvučno baršunasto tkivo.
Gerard Gibbs je opet izvukao nemoguće iz Hammonda, to također nije bila lekcija iz sviranja, već suludog kroćenja vintage tehnike, nešto poput pokušaja zvučnog općenja s instrumentom, kao da je pod svojim prstima želio da ‘mumlava kutija’ razgovjetno progovori i propjeva dok je on vikao uslijed svake katarze, a bilo ih je nemali broj u skoro dvosatnom nastupu, ako se računa i izlazak na bis.
Bio je to koncert koji je možda sam Carter najbolje opisao kad nas je pozdravio na kraju riječima: „be blessed, not stressed.“ Jednostavno je tako i bilo, to nije bio koncert, već izlječenje nakon kojeg odlazite veselo i pomalo bleskasto čavrljajući o tim višestrukim orgazmima koji su vas iznenada snašli, jer očekivali ste ‘seks’, ali ne s tako brojnim i učestalim vrhuncima.
Kao predgrupa, premijerno se predstavio domaći kvartet DOG Project – čudan projekt čudnog sastava. Naime poznata domaća jazz imena Neven Frangeš i Borna Šercar zasvirali su s Krunom Domaćinovićem, dakle rock gitaristom iz Majki i s basistom Mladenom Pejkovićem, inače potpunim glazbenim anonimcem koji je predstavljen kao osnivač sastava, ujedno po ničemu izvanredan, dapače prosječan rock basist koji se tijekom nastupa nije istaknuo niti jednim solo izletom. Počeli su s „Ona se budi“ Šarla akrobate, a završili s Band Of Gypsys. Sve to je izgledalo kao da se muče originale odsvirati precizno; nit’ uvrnutosti, nit’ maštovitosti, nit’ oslobođenog libida, nit’ eksplozivnosti. Uistinu teško dokučiv smisao DOG Projecta, posebice što je ubrzo nakon toga jedan Gerard Gibbs plastično dokazao svu suvišnost basista u jazz ansamblu s orguljašem. Stvarno vjerujem da postoje puno smisleniji i kvalitetniji domaći jazz sastavi koji su se mogli predstaviti pred publikom koja je došla na Jamesa Cartera, a poznavajući Frangešov i Šercarov potpis i rad mimo DOG Projecta, uistinu ne znam što je njima sve to trebalo. Novi val nikad nije bio njihov par rukava, tako ni sinoć.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
