James Carter: Osjećam veću povezanost s Colemanom Hawkinsom nego s Coltraneom

Jazz multiinstrumentalist, u povodu koncerta što će ga 2. veljače održati u Lisinskom.

James Carter (Foto: Davor Hrvoj)
James Carter (Foto: Davor Hrvoj)

Kako ta iskustva koristite za stvaranje vlastitog glazbenog jezika?

James Carter: Tradicija i suvremenost uvijek trebaju ići ruku pod ruku. To je posebice važno za jazz; da se uvijek pojavljuju svježi pristupi, da se uvijek pokušava reći nešto novo. Premda teme ostaju iste, one mogu biti jednako relevantne u svakom vremenu. Kad bismo više pažnje posvećivali umjetnosti današnjeg trenutka, umjesto da samo izdaleka kopamo po prošlosti, svatko bi bio puno ispunjeniji onime što se sada događa. Ne možemo umjetnost današnjice mjeriti mjerilima prošlosti. Primjerice, skladba “Strange Fruit” što ju je Billie Holiday napisala još 1939., a izvodim je na albumu “Gardenias for Lady Day”, i danas je relevantna jer još postoje mnoge nepravde. Ona je bila prvi prosvjed pretočen u glazbu i donosi ohrabrujući intelektualni stav kakav glazba prije nije očitovala. Glazba je širokoj publici predstavljala oblik eskapizma, posebice u to doba kada je svakom trebalo neko sredstvo bijega od prijetnje nadolazećega Drugoga svjetskog rata. Istodobno, postojali su pojedinci poput Billie Holiday koji su se željeli sučeliti s određenim problemima i iznijeti na vidjelo ono što se događalo u svijetu. Isto se događa i danas. Puno je stradalih i raseljenih, stopa nezaposelnosti je visoka, da i ne govorimo o tisućama poginulih u ratovima. Morate se zapitati čemu sve to jer veći dio američkoga pučanstva ne zanimaju priče o tome kako se to čini zbog izgradnje demokracije u inozemstvu. To ne znači da se te stvari ne bi možda trebale raditi, ali na miroljubiv način. Trebali bismo biti vječni optimisti i gledati na ljepotu i veličanstvenost koja se uvijek pojavljuje u takvim situacijama, težiti konačnom rješenju problema. Zato uvijek gledamo naprijed i koristimo različite načine da stvari učinimo relevantnima.

Koliki su utjecaj na vaše stvaralaštvo imali detroitski glazbenici koji su izravno ili neizravno bili vezani za Motown?

James Carter: To je povezano s golemim naslijeđem. Poznati su bili sastavi i glazbenici koji su imali velike naklade, poput The Temptationsa, Four Topsa, Supremea, Smokeyja Robinsona… No, godinama se prešućivalo da su zaleđe svim tim eksponiranim zvijezdama davali jazz glazbenici. Oni su svoja jazz iskustva, bilo da je riječ o afro-kubanskim ili standardnim jazz i blues elementima, unosili u Motownov zvuk, postavši značajnom snagom u glazbenoj industriji toga doba. Nakon što je Motown napustio Detroit, otišavši 1972. u Los Angeles, glazbenici su ostali svirajući i djelujući u sustavu školovanja. Mnoge sam upoznao, svirao s njima i dijelio iskustva, učio od njih i tako se osjećao povezanim sa zvukom Motowna. Težio sam izvrsnosti koju su oni očitovali.

Kako ste se osjećali tumačeći ulogu Bena Webstera u Altmanovu filmu “Kansas City”, sudjelujući u oživljavanju starih vremena tog grada značajnog za povijest jazza?

James Carter: Budući da je film sniman na lokacijama Kansas Cityja, tamo je već postojala autentična ‘vibra’. Toga ne bi bilo da se snimalo u nekom studiju u Los Angelesu ili New Orleansu. Dnevno smo snimali dvanaest, pa čak i petnaest sati. Budući da sam bio zainteresiran za proces stvaranja filma, nakon snimanja sam odlazio na projekcije na kojima bi se analiziralo snimljeno i raspravljalo o tome što se i kako može poboljšati. Poslije večere bih iskoristio okolnost da sam u tom gradu i odlazio u klubove u kojima sam se sretao s lokalnim glazbenicima koji su svirali tu glazbu i koji su rođeni u Kansas Cityju. Budući da su još uvijek bili tražili osobu za ulogu pjevača Big Joea Turnera, moja je ideja bila da angažiraju Kevina Mahoganyja. U New Yorku sam naletio na njega i savjetovao mu da ode do svoga rodnog grada gdje još uvijek traže nekoga da odglumi Turnera. Kad sam se vratio u Kansas City, tijekom preuzimanja kostima na nekim komadima odjeće opazio sam njegovo ime i shvatio da je dobio ulogu. Tako je upravo on ‘postao’ Big Joe Turner koji poslužuje piće i za šankom pjeva blues, po čemu je svojedobno bio poznat. Mogu samo zamisliti cjelonoćne jam sessione u nebrojenim klubovima u kojima su zajedno svirali glazbenici od kojih smo u filmu stvorili mitske likove. Mogu samo zamisliti kako je veličanstvena glazba bila u to doba. Tada su glazbenici bili u mogućnosti neprestano napredovati, biti uključeni u glazbu koja se stvarala, k tome biti u trendu i društveno relevantni.

(Intervju je objavljen i u Novom listu od 17. siječnja 2016.)

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X