Novi album škotskog kantautora pokazuje da je najbolji u intimnim, jednostavnim pjesmama, kao i u pronalaženju glasova koji će ih otpjevati.

Premda je prve korake napravio kao član Fence Collectivea, neformalne grupe kantautora i bendova iz škotskog okruga Fife, i snimio nekoliko vrlo cijenjenih ploča poput “Just Beyond the River“ i “The Year of the Leopard“, James Yorkston uvijek je nekako ostajao po strani, posebno ako ga usporedimo s medijskom pozornošću koju su u određenim fazama karijere privlačili nekadašnji mu suborci KT Tunstall ili Beta Band.
Time se, vjerujem, nikada nije previše zamarao jer ionako najviše uživa kada se okruži istomišljenicima, onima za koje, najčešće s punim pravom, vjeruje da njegove pjesme mogu podići na neku višu, njemu samom nedostižnu razinu. Tako je izdao hvaljenu trilogiju albuma s basistom Jonom Thorneom i indijskim glazbenikom Suhailom Yusufom Khanom, s grupom Big Eyes Family Players snimio i kolekciju obrada “Fok Songs“, nakon čega je idealne suradnike pronašao u švedskom kolektivu The Second Hand Orchestra. Čitavoj priči ubrzo se pridružila i Nina Persson, pjevačica Cardigansa, a na nedavno objavljenom “Songs for Nina and Johanna“ i Johanna Söderberg, polovica dueta First Aid Kit.
Deset pjesama za Ninu i Johannu istovremeno evociraju ranije radove svojih aktera i one (većinom) Yorkstonovih uzora, sve odreda značajnih imena britanskog folka kao što su John Martyn i Bert Jensch koji su mu i pomogli na počecima. Također, kombinacija Jamesovog nenametljivog vokala i impresivnih glasovnih mogućnosti Persson i Söderberg zna podsjetiti na kolaboraciju Isobel Campbell i pokojnog Marka Lanegana od kojih su ipak mnogo bliži popu. Još jedna, gotovo neizbježna referenca su Gram Parsons i Emmylou Harris s kojima je i sama usporedba ogroman kompliment, možda i najveći koji sam im mogao dati.
Nina se posebno iskazala u nešto tmurnijoj “Rabbit“ i uglazbljenom ljubavnom pismu “A Moment Longer“ koja se savršeno pretapa u sljedeću “Love/Luck“ s Johannom u glavnoj ulozi. Većinu skladbi nosi akustična gitara uz kakvu jednostavnu temu na klaviru ili violini (“Love/Luck“ sadrži čak i solo na saksofonu), dok klasični bendovski aranžman imaju tek “I Spooked the Neighbours“, “Love That Tree“ i “Where’s The Time“ koja malo vuče na The Byrds iz “Sweetheart of the Rodeo“ faze.
Premda njegovo ime nije istaknuto na naslovnici, nekoliko redaka svakako je zaslužio i Daniel Bengtson koji je koproducirao album i odsvirao bas na svim pjesmama, najimpresivnije u “Love That Tree“. Završna “With Me, With You“ mogla se naći i na izdanjima Nore Jones, iako bi tamo teško došla do izražaja, a među slabije stvari spada i “Oh Sparrow, Up Yours“ koja nije baš najuspješnije spojila eterične, skoro a capella dijelove s onima gdje dominiraju gitara i klavir.
Yorkstonovi stihovi, kako i dolikuje nekome tko je prešao pedesetu, većinom gledaju unatrag, prisjećajući se prošlih ljubavi i rastanaka, pri čemu ih opisuje bez da traži krivca ili uzrok. Važno mjesto na albumu zauzima i obitelj, bilo da su u fokusu njegova djeca ili otac bez kojeg je ostao prošle godine. Osim navedenog, ovaj škotski kantautor okušao se i u elektronskoj glazbi, pisanju romana, a svojedobno je svirao i bas u punk bendu. “Songs for Nina and Johanna“ pokazuje da je ipak najbolji u intimnim, jednostavnim pjesmama, kao i u pronalaženju glasova koji će ih otpjevati.
Ocjena: 8/10
(Domino, 2025.)