Jay Kay i društvo nisu mogli smisliti inspirativniji naslov za neinspirativni novi album.
Karijera jednog Elvisa Presleya trajala je 21 godinu i kroz nju se zrcalio ogromni glazbeni i produkcijski napredak i pomak od samih početaka rock and rolla pa do kasnije promjene obrazaca pop glazbe. S druge strane pak, isto toliko trajala je i karijera Ramonesa – benda kojeg se općenito uzima kao primjer zvučne nepromjenjivost od početka do kraja, iako, dovoljno je porediti prvi album iz 1976. i „Brain Drain“ iz 1989. pa će i polu-gluho uho primijetiti drastičnu razliku.
Ovakav statistički uvod čini se nužnim kad se uzme u razmatranje „Automaton“, novi album Jaya Kaya i njegovog sastava Jamiroquai. Jamiroquai je na sceni već 24 godine, za tri više od Elvisa i Ramonesa – i gotovo se čini nevjerojatnim da nakon 24 godine ‘uspijeva’ postići nikakav glazbeni pomak. Jedino što je novo jest cyber kapa na Kayovoj glavi.
U današnje vrijeme kad su Bowiejevu paradigmu gotovo svi prigrlili i kad se traži inovativnost svakim novim studijskim uratkom, Džamirko vozi na autopilotu disco groznice s kraja sedamdesetih. Okej, na uvodnoj „Shake It On“ i nešto kasnije se dotiče elektrobeata, ali elektrobeata iz devedesetih, tako da je s nostalgičnog tripa Studia 54 i Disco Fevera, sada 24 godine kasnije, uskočio u novu plesnu nostalgiju – onu koja je započela s albumom „Emergency On Planet Earth“, oliti Jamiroquai nostalgiju. Pored toga naslovna pjesma „Automaton“ u refrenu zvuči kao bezobrazni rip-off “You Keep Me Hangin’ On” grupe Supremes, ali verzije koja je 1986. Kim Wilde ustoličila na prvo mjesto top lista.
Spomenuti album prvijenac i njegov nasljednik „The Return Of The Space Cowboy“ uvelike su i razlog ove recenzije, iz respekta spram onog što su početkom devedesetih ta dva albuma značila. No, „Automaton“ nije jedna od kopija u nizu, već degradacija nekad smjele ideje u kojoj je Kayev odmak u plesnoj glazbi dozvoljavao i desetminutni eksperiment kakva je bila „Revolution 1993“, pa uvjetno i „Blow Your Mind“.
„Automaton“ pak donosi niz predvidljivih plesnih obrazaca koje uz Kaya potpisuje i Matt Johnson što nažalost zvuči kao pop album na kojem se ne nazire hit, dok se osrednji singlovi mogu birati i naslijepo. To je još jedan dokument koji dokazuje kako za Jamiroquai vrijeme kao faktor ne postoji. Nije to pohvalno. Za nikog nije pohvalno polagano postajati vlasnikom jednog od najdosadnijih opusa.
Ocjena: 5/10
(Jamiroquai LTD / Virgin / EMI / Universal, 2017.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
