U četiri desetljeća – četiri albuma. Pa sad jesu li umjetnici ili nisu? U svakom slučaju u rocku nema takve pojave kao što je Jane’s Addiction.
Tko je živio rock na kraju 80ih i početkom 90ih dobro je znao da je Los Angeles bio centar svijeta. Guns N’ Roses su usisali kompletnu tadašnju hair metal scenu i pokorili svijet u par godina samo jednim albumom, Suicidal Tendencies su pak bili pojam podivljale latino bande čiji koncerti su redovito završavali nemirima i demoliranjem dvorana, Red Hot Chili Peppers najkulerskiji hibridni izdanak rocka i funka, a Jane’s Addiction živi dokaz lucidnosti heoinske poetike frontmena Perryja Farrella. Pored toga ovim posljednje navedenima nitko nije predviđao dugi opstanak/ostanak. No eto uz prekide djelovanja Jane’s Addiction je uspio iznjedriti i svoj četvrti studijski album i ako je držati se statistike u kojoj je grupa u svakom desetljeću imala samo jedan album to je to do tamo negdje 2020. godine kad bi se mogao očekivati peti.
Teško je reći koliko bi „The Great Escape Artist“ mogao bit značajan mlađoj generaciji za razliku od nas starih kvrga koji smo u klubovima poput Jabuke kao po Pavlovljevoj metodi skakali već na lavež pasa u „Been Caught Stealing“ ili se u svojoj mladenačkoj naivnosti trudili shvatiti o kakvoj djevojci Farell pjeva u „Jane Says“ da bi u novom mileniju s podozrivošću „kroz povećalo“ mjerkali „Strays“ tražeći u njemu i najsitniji detalj po kojem bi ponovno okupljeni bend mogli nabiti na stup srama i ponosno izjaviti: „Pizde su se prodale!“
No eto, prodali se ili ne, činjenica je da nakon protoka vremena i dalje srce zadrhti kad netko spomene Jane’s Addiction, pa se čovjek i sam osjeća kao bivši ovisnik kojem kad netko spomene drogu, on se počne meškoljiti. Tako je bilo i kad se pročulo da grupa objavljuje novi studijski album. Ako ništa Farell je svoje stare fanove naučio da je brend Jane’s Addiction prodao na sve moguće načine, ali to nije učinio s glazbom. On, Dave Navarro i Stephen Perkins ne bježe od duha vremena u kojem stvaraju albume, ali također dobro znaju kakvu „vibru“ mora proizvoditi sama grupa. I naravno, šute dok nemaju što za reći. Je li to taktika na koju upućuje i naslov „The Great Escape Artist“? Vrlo vjerojatno, jer točno je i da su veliki umjetnici, kao što je točno i da su uvijek spremni za bijeg.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=rVOi5Hdbd7Q[/youtube]
Sam album pak ne pati od formule: „dugo nas nije bilo, pa evo sad pregršt pjesama“, već upravo suprotno, ima ih „svega“ deset – sasvim pristojno za „bjegunce“, jer ako su ih i imali puno, strogi izbor bi trebao biti garancija da bi trebale i potrajati, a ako je to sve što su snimili, opet su racionalni genijalci koji ne troše vrijeme uzalud. Producent Rich Costey (Muse, Franz Ferdinand, Mars Volta, Rage Against The Machine) pobrinuo se za razornu kompresiranu sliku i „nabrijao“ album po svim današnjim standardima, dok su se Jane’s Addiction potrudili zaplivati u tim modernim gabaritima, a to im je čak u većoj mjeri pošlo za rukom za razliku od prethodnog „Strays“ na kojem su dosta žrtvovali ono po čemu su se isticali na „Ritual de lo Habitual“ i „Nothing’s Shocking“.
Prva „Underground“ odlično otvara album svojim spojem teškog riffa & ritma u kombinaciji s psihodeličnim Farrellovim vokalom – dobra doza klasične, ali inteligentne rokačine koja se danas među industrijski proizvedenim američkim bendovima sličnog usmjerenja jedva može pronaći. „End To The Lines“ još dublje usisava u šizofrenu viziju svijeta Jane’s Addiction u kojem se Navarrova gitara i Farrellov vokal isprepliću i uvijaju kao dvije zmije u ljubavnom plesu. „Curiosity Kills“ nudi onu staru dimenziju eteričnosti grupe i hermetičnog glasa pojedinca izgubljenog u modernom svijetu „mogućnosti“ i prilično solidno zaokružuje prvu trećinu albuma.
„Irresistable Force (Met The Immovable Object)“ ulazak je u moderni maistream rock – uhu lako uhvatljiva i primjerena arenama, no opet ne toliko otvoreno banalna kao što je slučaj s novim Peppersima. „I’ll Hit You Back“ također hoda po toj niti i ne pruža previše uzbuđenja, no stvar izvlači „Twisted Tales“ jako dobrom gradacijom i pop refrenom koji evoluira u poznatu alter psihodeliju Jane’s Addiction. „Ultimate Reason“ je prvo razbuđivanje ritma nakon „Underground“ i „End To The Lines“ i dolazi u pravom trenutku prije isposničke mantre “Splash A Little Water On It“. No da Jane’s Addiction mogu i bolje svjedoči „Broken People“ jedna od najljepših balada koju je grupa snimila, a vrlo vjerojatno i buduća koncertna himna koja dosta duguje zvuku britanskih glazbenika, ali Farrellovom glasu i to „odijelo dobro stoji“. Album završava žestoko kao što je i počeo s „Words Right Out Of My Mouth“ koja je uredno mogla i otvoriti „Great Escape Artist“.
Jane’s Addiction je u ovome trenutku daleko do inspirativne eksplozije s kraja 80ih, no još uvijek su svi članovi dovoljni iskusni da naprave koherentni, zanatski dobro urađen i dovoljno zanimljiv rock album koji može dovoljno „odškrinuti vrata“ za bijeg u neki drugi svijet.
Ocjena: 8/10
(Capitol / Dallas Records, 2011.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
