Japandroids – za ljubav su potrebna dvojica

U nešto više više od sat i pol vremena jedan od najzanimljivijih bendova današnjice odsvirao je oba svoja albuma, nekoliko novih singlova te kao iznenađenje samo za prave sladokusce i dvije obrade.

Japandroids (Foto: Tomislav Sporiš)

Zagrebački koncert kanadskog  dvojca Japandroids trebao je biti jedan od onih mitskih, generacijskih koncerta kojeg će se posjetitelji sa sjetom i nostalgijom godinama prisjećati dok budu mlađima prepričavali kako se nekad u Zagrebu pravi rock prašio. Hype koji je u nevjerojatno kratkom vremenu stvoren oko benda donedavno poznatog samo onima najzagriženijima, jedinstven je. Čak ni apsolutni miljenici hrvatskih indieanaca, grupa The National, nije imala ovakav prijem pri svojem prvom dolasku u ovu našu zemljicu na brdovitom Balkanu. Dapače, 2004., nedugo nakon objavljivanja svojeg po meni najboljeg albuma “Sad Songs For Dirthy Lovers” mračno-melankonična družba iz Ohija u Kset je uspjela dovući četrdesetak duša (među kojima i moju malenkost, hehe), no i dan danas taj koncert, valjda radi totemskog statusa koji danas ta grupa ima kod nas, smatra  se jednim od najvažnijih glazbenih događaja novije povijesti Zagreba.

Japandroids su imali sasvim opozitnu predigru (jedinu sličnu paralelu mogu povući sa prvim i prekrasnim koncertom Thermalsa u Ksetu, 2006.). Nošeni krilima svojeg drugog, veličanstvenog albuma “Celebration Rock”, gitarist Brian King i bubnjar David Prowse došli su u subotu u Zagreb kao vjerojatno najiščekivaniji gig u posljednje vrijeme. Poznavatelji su onima drugima širili istinu usmenom predajom, ovi drugi bi pročišćeni i preobraćeni tu istinu bljuvali dalje, a nemala je i uloga društvenih mreža u neobuzdanom širenju evanđelja veselja, ljubavi i ljepote kojima su ova dvojica kanadskih rock pastora odlučili oplemeniti naše male živote. Da, “Celebration Rock“ je čudo od muzike, slavlje muzike, mladosti i životnog elana. I da, moralo je biti jasno svakom tko iole prati scenu da Japandroids dolaze u Zagreb kao velike zvijezde koje samo moraju pred gomilom opravdati tu reputaciju. Jednostavno se sve to osjećalo u zraku.

I zato je potpuno neshvatljiva odluka organizatora da koncert odrade Purgeraju, klaustrofobičnom hodniku, prostoru u kojem kad sviraju Kuzma & Shaka Zulu 25 pijanih splitskih studenata naprave prometni čep na potezu šank-pozornica. Pogotovo taj potez čudi jer je do zadnjeg trenutka priča bila da će se koncert održati u prostoru nazvanom NKC Park (što je zapravo također Purgeraj, samo valjda na drugom katu?) koji navodno ima više prostora i opet navodno puno bolje tehničke i sve ostale uvjete za pošten koncert. Istina, logika poslovanja, a i zdravog razuma kaže da odluka o biranju mjesta svirke ovisi o organizatorovoj procjeni posjeta, a u razgovoru sa Matom Škugorom poslije svirke čuo sam da je dan prije koncerta u pretprodaji otišlo samo pedesetak karata.

Japandroids u NKC Park (Foto: Tomislav Sporiš)

Ok, kužim ja sve to, al’ jebemu kolač, pa zar se nismo tisuću puta uvjerili kako su Hrvati lijeni, gotovanski trutovi koji bi načelno sve, ali se problem pokrenuti. I da je kod nas životna mantra da se sve rješava u zadnji trenutak, pa onda valjda to vrijedi i kad je u pitanju kupovina karata za koncerte. Šteta, baš šteta, jer zainteresiranih bez karata pred ulazom je bila gomila. Valjda tri puta više nego nas natiskanih unutra. U redu, Japandroids nisu ni Nick Cave ni Leonard Cohen u kojima se uživa u ugodnim foteljama Lisinskog, “The House That Heaven Built” ili “Fire’s Highway” su pjesme koje se najbolje i mogu doživjeti u znojem natopljenom i bukom ispunjenom prostoru, ali…

Jasno, muzika je ta zbog koje smo tu, ona je najvažnija, ona je princip, a sve su ostalo nijanse, no razočarava činjenica da je više od pola nedopustivo prekrcanog Purgeraja čitav koncert odslušalo nepomično, stisnuto u mjestu, bez ikakve šanse pomaknuti se i nešto vidjeti. Nikako mi nije jasno zbog čega se i ta suluda pozornica nije mogla podignuti barem pola metra, pa da svi i vide Kinga i Prowsea kako par metara ispred praše možda najbolji rock još od vremena kad su se Julian Casablancas i prijatelji ozbiljno bavili glazbom. Kažem šteta, jer subota mi je mogla upisati jednu predivnu uspomenu u moj osobni spomenar, a ovako, jedino što sam dobio je nervni slom potaknut ljubomorom prema nekolicini sretnika koji su u prvim redovima uživali i zborno pjevali skupa s bendom. Jer ono što sam čuo ali, ponavljam, ne i vidio, bilo je jebeno. Iskonski, bazični rock stimuliran divljom, prštajućom punk energijom. U nešto više više od sat i pol vremena jedan od najzanimljivijih bendova današnjice odsvirao je oba svoja albuma, nekoliko novih singlova te kao iznenađenje samo za prave sladokusce i dvije obrade – “For the Love of Ivy” kultnih kalifornijskih punkera iz osamdesetih The Gun Club i izvrsnu  “To Hell With God” nikad prežaljenih velških punk noisera McLusky (istu onu koju su u Šibeniku odsvirali vlasnici daleko najimpozantnijeg nastupa na ovogodišnjem Terraneu, Future Of The Left).

Ne znam, toplo se nadam, da ću Japandroids u nekoj skoroj budućnosti (eto, makar na Terraneu) ponovno čuti uživo, ali ovaj put i vidjeti.

Set lista: The Boys Are Leaving Town – Adrenaline Nightshift – Younger Us – To Hell With Good Intentions – Fire’s Highway – Heart Sweats – The Nights Of Wine And Roses – Rockers East Vancouver – Evil’s Sway – Wet Hair – The House That Heaven Built – Crazy/Forever – Sovereignty – Continuous Thunder – Young Hearts Spark Fire – For The Love Of Ivy

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh