Uoči nastupa u zagrebačkoj Močvari donosimo recenziju prve eksperimentalne kolaboracije nekadašnje članice Swansa i briljantne violončelistice.
Jarboe, glazbenica koja je kultnu auru zaradila dugogodišnjim stažom u Swansima, tražena je glazbena udavača. Preko šezdeset kolaboracija, od Phila Anselma do Blixe, stavile su je na pijedestal u svijetu nekonvencionalnih glazbenih formi i od njezine potrebe za eksperimentiranjem stvorile unikatni podžanr.
Popis se ove godine zaustavio na suradnji s Helen Money, još jednom istraživačicom nepoznatog, s violončelom kao glavnim i jedinim oružjem, čijem gudanju nije odolio ni jedan Anthrax. Album „Jarboe & Helen Money“, kojeg će večeras (četvrtak, 5. ožujka) predstaviti u zagrebačkoj Močvari, donosi samo šest skladbi u trajanju od gotovo pola sata.
Namjerno neujednačen, nimalo zvučno konceptualan, a ipak logično gradiran iz pjesme u pjesmu, album „Jarboe & Helen Money“ više je performans u službi zvokoterapije nego klasično izdanje s glavom i repom. Jarboe i Helen nadmeću se u poigravanju i propitivanju, gradeći zvučnu sliku koja u svakom novom kadru može donijeti samo neočekivanu, ali dobro promišljenu glazbenu „podvalu“.
Počinje miroljubivo. „For My Father“ je skladba „istanjenog“ glasa, poput srednjovjekovnog napjeva za kojim bi rado posegnuo gazba Blackmore’s Nighta, popračena lijenom gudnjom gudala i dramatičnim recitalom na kraju koji nagovješćuje oluju. „My Enemy My Friend“ nastavlja priču bez riječi, s ogoljenim violončelom uronjenom u diskretne zvulčne efekte, dok na „Hello Mr. Blue“ pale distorziju, uvode bubanj i dopuštaju demonima da ih opsjednu.
Nemirne duše autorica podcrtava i „Wired“, također bez ijednog stiha, ovoga puta s pianom na istaknutoj poziciji, koji se probija kroz kaos zvukovlja. Razmetljiva ekspresivnost vokala u maniri Shirley Bassey, uz akustičnu pratnju, glavna je odlika koja se očituje u „Truth“, a „Every Confidence“ završna je katarza albuma u kojoj violončelo zauzima ulogu vokala, a noise poetika napuni uši.
Putanja glazbenih razmišljanja Jarboe i Helen Money elipsa je povremeno nategnuta do krajnjih granica. Istražujući gornje i donje granice mogućnosti instrumenata i glasovnih dionica stvaraju nespokojno ozračje u kojemu otvorena uha slušatelja mogu dobiti napadaj panike, no one nekako uvijek pronađu način da vas izvedu na sigurni put.
Ocjena: 8/10
(Aurora Borealis, 2015)