U minimalističkim aranžmanima osjećaji o kojima Isbell pjeva djeluju nepatvoreno i izravno, a artikulirani su jednim od najvještijih pera današnjice.
Prošlo je gotovo cijelo desetljeće otkako je Jason Isbell objavio album bez svog pratećeg sastava The 400 Unit, ali u njegovom opusu upravo se solo izdanje “Southeastern” i njegova nasljednica “Something More Than Free” smatraju pločama kojima se istaknuo ne samo kao jedan od najjačih americana kantautora svoje generacije, već i jedan od najboljih živućih majstora pjesme uopće.
Upravo ta dva albuma bilježila su životno razdoblje u kojemu je Isbell uz pomoć svoje buduće supruge i suradnice, violinistice i kantautorice Amande Shires prebrodio krizu borbe protiv ovisnosti o alkoholu i drogama iz koje je izašao pobjednički, jači nego ikad, s autobiografskim pjesmama poput svog vjerojatno najvećeg hita “Cover Me Up” koje su govorile upravo o novoj ljubavi i započinjanju čistoga života.
Oni koji vjerno prate Jasonovu karijeru mogli su već u pandemijskom HBO-ovom dokumentarcu “Running With Our Eyes Closed” nazrijeti pukotine u odnosu pjevača i njegove supruge, a uskoro smo saznali da su predani i zahtjevvi za raskid braka. To je, dakle, jedna od glavnih stvari oje su Isbella natjerale na još jedan “konfesionalni” album na kojemu će, u tradiciji slavnik breakup remek-djela kao što su “Blood on the Tracks” Boba Dylana ili “Sea Change” Becka, ogoliti svoje srce i aranžmane i ovaj put svoju priču otpjevati potpuno solo, u pratnji samo vlastite gitare.
No kreativni elan ovaj put mu je došao i iz drugoga smjera, onoga nove ljubavi. U koloarima se već piše o njegovoj novoj vezi s 29-godišnjom slikaricom Annom Weyant, a dobar dio njegovog netom objavljenog albuma “Foxes in the Snow” pogonjen je upravo lepetanjem krila leptirića u trbuhu koje se javlja na početku nove romanse. Ovo je dakle Isbelov album s ljubavnoga raskrižja na kojem u jednakoj mjeri pjeva rezultate autopsije prethodne veze i himnu one nove.
Kao najavni singl novog albuma poslužila je uvodna “Bury Me” koja svojim vrkavi stihovima o zatvorima i barovima te folk blues gitarističkim lickovima u stilu Mississippi Johna Hurta još jednom pokazuje visoku razinu vještine koju je Isbell dosegao kao autor, dok ni “Ride to Robert’s” koja je slijedi, a koju je prije objave albuma premijerno izveo u noćnoj emisiji Jimmyja Fallona još ne otkriva pravu tematiku ploče.
Ona će na vidjelo izići u baladi “Eileen” u kojoj su, kako se to u filmovima obično kaže, akterima su promijenjena imena kako bi ih se zaštitilo. no sasvim je jasno da je posvećena Amandi. Još je jasnije da je to tema i naredne “Gravelweed”, najbolje pjesme sa spektra prekida na ovom albumu, na kojoj Isbell pokazuje umijeće kako sviranja, tako i pjevanja na melodičnom refrenu, ali ponajviše pisanja dijagnosticirajući vlastitu krivicu i nezahvalnost kojom je uzvratio svojoj partnerici koja mu je spasila život.
“I was a gravelweed and I needed you to raise me / You couldn’t reach me once I felt like I was raised,” pjeva tako Isbell o svojim manama, osvrćući se i na prethodne pjesme koje joj je napisao, a onda ih izdao, pa tako “ljubavne pjesme znače nešto drugo danas.” Pjesma je otpjevana s toliko osjećaja da autora gotovo i žalimo iako nam daje do znanja da je krivnja njegova, ali i Shires je također kantautorica, pa ne zvuči nevjerojatno da bismo u budućnosti mogli čuti otpjevanu i njezinu stranu priče.
“Don’t Be Tough” je jedna vedrija “pjesma savjeta”, po tematici slična “Cast Iron Skillet” sa zadnjeg albuma “Weathervanes”, ali dok je potonja donosila popis loših savjeta, nova zvuči kao da je Isbell posvećuje mlađoj varijanti sebe kao što su “Don’t be shitty to the waiter / He’s had a harder day than you” ili “Don’t be tough until you have to / Let love knock you on your ass.”
A kako to zvuči kad te ljubav sruši na dupe možemo čuti u naslovnoj “Foxes in the Snow”, opojnoj romantičnoj izjavi koju već sad upisujemo kao jednu od najljepših pjesama godine. U njoj Isbell nabraja sve stvari koje voli kod svoje nove ljubavi od banalnog gašenja svjetla u kući do vlastite submisivnosti u stihovima poput “I love the carrot but I really like the stick.”
Uslijedit će još dvije kompozicije u kojima se miri s činjenicom da život nosi i lijepe i teške trenutke i da uvijek ide dalje, što je već jasno i iz samog naslova “Good While It Lasted”, a u “True Believer” donosi još jedna naramak osjećaja koje ničeanski možemo opisati kao “ljudske, odviše ljudske” dok pjeva “All your girlfriends say I broke your fucking heart / and I don’t like it,” te dodaje još jedan dokaz majstorstva svoga pera: “I finally found a match and you kept daring me to strike it / Now I have to let it burn and let it be.”
Prekidi su često prljave stvari, a emocionalne turbulencije koje nose sa sobom često izvlače gorčinu i toksične osjećaje. “Foxes in the Snow” nije takva ploča. Na njoj Isbell preuzima i svoj dio krivnje iz pozicije partnera koji je prošlu vezu već ostavio u retrovizoru. U minimalističkim aranžmanima njegovi osjećaji djeluju nepatvoreno i izravno, a artikulirani su jednim od najvještijih pera današnjice. I Jasonu i Amandi želimo mnogo sreće i ljubavi u nastavku života i karijere.
Albumu dajemo devetku, iako nije ni blzu isključeno da će se kroz narednih nekoliko slušanja uspesti i do najvišeg ranga. Ne bi bilo prvi put kad je u pitanju Isbell.
Ocjena: 9/10
(Southeastern Records / Thirty Tigers, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
