Bez obzira na to kakvi su vaši osjećaji prema Deppu, oko jedne stvari ne bi trebalo biti dvojbe, a to je da je album “18” toliko loš da bi se Johnnyju i samo zbog njega trebalo suditi.
Trenutke u kojima je čekao da porota donese sudbonosnu presudu u sudskim slučajevima koje su on i njegova bivša supruga glumica Amber Heard međusobno pokrenuli, holivudski superstar Johnny Depp provodio je dijeleći pozornicu s Jeffom Beckom, gitarističkom legendom šezdesetih godina prošlog stoljeća i dvostrukim članom Dvorane slavnih rock and rolla. Ispostavilo se da je dvojac pandemijske dane proveo zajedno snimajući album koji je nakon povoljne presude po Deppa u tzv. “suđenju stoljeća” brže-bolje objavljen kako bi se, pretpostavljamo, profitiralo na velikom valu podrške i popularnosti koji je glumac doživio za vrijeme medijski pomno praćene parnice.
Bez obzira na to kakvi su vaši osjećaji prema Deppu i smatrate li da je žrtva ili nasilnik u mučnom odnosu s Heard, oko jedne stvari ne bi trebalo biti dvojbe, a to je da je album “18” toliko loš da bi se Johnnyju i samo zbog njega trebalo suditi. Naslov “18” prilično je glup izbor za album, ali ni približno glup kao ploča sama. Glup je i crtež na naslovnici koji bi valjda trebao prikazivati potpisani dvojac s 18 godina, premda je Beck skoro upravo toliko stariji od Deppa, no najgluplje je ono što čujemo, i to iz više razloga.
Prvi razlog je promašeni odabir materijala, pa ploča tako donosi obrade koje sežu od post punk/industrial mračnjaka Killing Joke do nježnih poglavlja iz pjesmarice Beach Boysa te od Marvina Gayea do The Velvet Undergrounda. Neke od tih pjesama izvedene su u obliku instrumentala dok na drugima pjeva Depp, a tu su i dvije autorske pjesme iz pera glumca. Prva, “Sad Motherfuckin’ Parade” zvuči kao da se neki, hajde recimo to, osamnaestogodišnjak, dobio priliku zabavljati u studiju sipajući psovke i svoj tinejdžerski angst između limenki piva i dimova cigareta. Druga, pak, “This Is A Song For Miss Hedy Lamarr”, posvećena istinski genijalnoj glumici i izumiteljici iz naslova više govori o Deppu i njegovom razočaranju u ljude nego što ima veze s ženom kojoj je formalno napisana. Bljutavu melodiju dodatno kvari i Beckov solo koji zvuči kao da je ovaj gitaristički vizionar katapultiran trideset godina u prošlost kako bi kopirao Keksov stil na antiratnoj patriotskoj uspješnici “Moja domovina”.
Među 13 pjesama na albumu “18” našlo se i tri koje potpisuju dvojica braće Wilson. Dvije Brianove s albuma “Pet Sounds”, “Don’t Talk (Put Your Head On My Shoulder)” i “Caroline, No” pretvorene su u instrumentale, dok Dennisovu “Time” Depp pjeva ranjenim glasom potpuno suprotnim od onoga iz prethodne “The Death And Resurrection Show”. Čut ćemo ga i u patetičnom falsetu na “Ooo Baby Baby” motown legende Smokeyja Robinsona, a bolje neće proći ni Gaye čija je “What’s Going On” pretvorena u besmislenu kaljužu po mjeri dizala i hotelskih lobija. Obrađivanje “Venus in Furs” Velvet Undergrounda posebno je gnjusan tip zločina, pogotovo kad zvuči kao da je prošla kroz ruke nekome kao što je onaj Ville Valo iz HIM-a.
Ako postoji jedna stvar koja ne zvuči loše na ovom albumu to je dirljiva “Stars” Janis Ian, ali i jedna od dvije pjesme skinute s live albuma Nine Simone “Let it Be Me” (druga je upravo naslovna pjesma te ploče koju su proslavili The Everly Brothers, a zatim i Elvis Presley). No i taj rijetki trenutak ljepote pokvaren je činjenicom da je i na njega još nataknut prvi zajednički singl Becka i Deppa, “Isolation” Johna Lennona koji zatim ploču opet zatvara gorkim okusom beznadnoga promašaja.
Ako već Depp nije kvalitetan autor, boljim izborom obrada moglo se od ove ploče pokušati stvoriti nešto suvislo, no čini se kako je svaki korak u ovom projektu pošao po zlu, a nije ga uspio spasiti ni Jeff Beck koji tijekom cijele ploče kao da sabotira vlastiti talent kako bi ga uskladio s Deppovim osjećajima i stavom. Da Johnny Depp nije jedan od najvećih generatora vijesti ove godine, o ovom se albumu ne bi pisalo, ne bi ga se slušalo, a ako biste kojim slučajem, iz neznanja više nego zlobe, ovaj CD poklonili ocu ili stricu, nakon jednog bi ga slušanja ovi spremili u neku ladicu u kojoj bi ostao zaboravljen do konca vremena.
Ocjena: 4/10
(Rhino, 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
