Posthumna karijera Jeffa Buckleya jednako je uspješna kao i Tupacova, možda i uspješnija.
Snimiti za života jedan studijski album i tri EP-ja, a nakon smrti imati katalog od deset albuma i jedan box set, impresivna je stvar. Priznajem da sam i ja jedan od suckera za ovim nikad prežaljenim glazbenim Jamesom Deanom 1990-ih i taman kad sam pomislio da (vjerojatno kao i mnogi drugi suckeri) da se tu više nema što novoga iskopati, pojavi se „You an I“ – kolekcija od osam obrada i dvije autorske pjesma („Grace“ i „Dream Of You And I“) kao još jedan sloj dosadašnjih diskografskih šlagova na jedan jedini studijski album „Grace“.
Kako u uvodniku u knjižici Mary Guibert objašnjava, riječ je o pjesmama koje je Buckley snimio samo s gitarom nakon što je potpisao ugovor s Columbijom, a ovo objavljeno samo je dio njegovog bogatog ‘barskog opusa’ evergrina kojima je u jednom trenutku života zarađivao kruh.
Album daje uvid u Dylanovu „Just Like A Woman“, zatim „The Boy With The Thorn In His Side“ i „I Know It’s Over“ Smithsa, „Night Flight“ Led Zeppelina, pa blues „Poor Boy Long Way From Home“ Booker Whitea, „Don’t Let The Sun Catch You Cryin’“ Joea Greena, „Calling You“ Boba Telsona i „Everyday People“ Sly Stonea. Svakako fini naramak pjesama dobrih autora i još bolji presjek Buckleyevih utjecaja koji dakako sežu u široku stilsku lepezu.
„You And I“, kako i naziv sugerira, donosi originalno interpretirane verzije, na kojima, po riječima Guibert, nije izvršeno nikakvo naknadno uštimavanje, editiranje i bojanje zvuka. Buckley je serviran ‘suha zvuka’ i naravno tu opet u prvi plan izbija onaj zaključak žaljenja zbog preranog odlaska takvog glazbenog talenta. Bez obzira na stilsku raznolikost odsviranih pjesama, Buckley ih je maestralno prilagodio svom vokalnom i sviračkom izričaju, koji je također imao široki stilski raspon, ali uvijek nekako prirodno uklopljen njegovom glasu, bez obzira ulazio u jazz vokalize u „Calling You“, zvučao kao Morrisseyev magični odraz u glazbenom ogledalu, bio seksepilniji od Roberta Planta u „Night Flight“, bio iskreno ‘Delta crn’ kad dere blues Bookera Whitea, ili poetski recitira svoje stihove u „Dream Of You And I“. Uvijek nenametljiv, a opet sposoban svako malo plijeniti pažnju samo s gitarom u ruci.
I naravno, u ovakvom izdanju ga se do sada nije moglo čuti, dakle pravi fanovi ne moraju se osjećati prevarenima. Samo što i dalje ostaje pitanje; koliko je toga Buckley za života snimio? Odgovor na to valjda samo zna njegova majka koja stoji iza svakog posthumnog izdanja.
Ocjena: 7/10
(Columbia / Sony / Menart, 2016.)