Možda neka mlada duša koja nikad nije čula Davida Coverdale može potpuno odvaliti na Jelusića, ali ovoj duši je to problem jer ne dobiva impulse originalnog Jelusićevog karaktera (što je izuzetno važno za svaki lead) koji prekrivaju sve nijanse Coverdaleovog vokala prema van.
Sve je naizgled tu. Izvrsnost u dokazivanju muziciranja. Superiorna produkcija. I vokal Davida Coverdalea iz najboljih godina koji ne pripada Davidu Coverdaleu. A opet, kao da nema albuma tamo gdje ga očekujete. Kao da se u tom silnom naporu dokazivanja superiornosti muziciranja isti taj album netragom izgubio. Pa mu i priliči naslov „Follow The Blind Man“, jer se nekako vrtite u krug. Taj kojeg treba slijediti nije baš pouzdan vodič.
Ako bacimo pogled u prolog, dvije priče stopile su se u jednu i sada ispada da je „Follow The Blind Man“ pogled u svijetlu hrvatsku heavy metal budućnost. A nije. Prva i ona najjača priča je da je Dino Jelusić postao član Coverdaleovog Whitesnakea kao klavijaturist i prateći pjevač. Ta priča počela je vući štošta za sobom, na koncu dovela Jelusića i u fotelju člana žirija u novoj sezoni talent showa „Voice“ na koji nas HRT već mjesecima podsjeća izuzetno agilnom kampanjom.
Album „Follow The Blind Man“ nije mogao doći u boljem trenutku nošen tim valom. I odjednom se počelo pisati o heavy metalu kao da je uskoro neko sportsko svjetsko prvenstvo i da konačno imamo budućeg šampiona. Ali činjenicu da je Jelusić ušao u Whitesnake ipak treba odijeliti od njegovog autorskog stvaralačkog rada i to baš u nišnoj sferi hard rocka tj. heavy metala, jer sve ono što je dobro za Whitesnake, nije nužno dobro i za Jelusick.
Davidu Coverdaleu je sigurno dobro da u pozadini ima vokalnu podršku za visoke lage koje mu predstavljaju problem na koncertima. No nije dobro za Jelusića da zvuči kao Coverdaleov klon (makar i kao izvanserijski model) jer za biti tako nešto potrebna je i ta vrsta osobnosti, a problem je što je Coverdaleova osobnost koju je desetljećima gradio u imidžu i pjesmama dogorjela do roka trajanja puno prije nego njegove pjesme. Konkretno, pjevač koji bi se danas ponašao poput Coverdalea bio bi prilično, kako se ono kaže, cringe lik, da ne kažem netko s kim bi se prilično sprdali zbog silne samopromocije toksične muškosti. Jelusić pak nije taj lik, ali je poput copycata pokupio sve Coverdaleove vokalne manirizme, čak i teško i glasno disanje u baladama.
Možda neka mlada duša koja nikad nije čula Davida Coverdale može potpuno odvaliti na Jelusića, ali ovoj duši je to problem jer ne dobiva impulse originalnog Jelusićevog karaktera (što je izuzetno važno za svaki lead) koji prekrivaju sve nijanse Coverdaleovog vokala prema van.
Stoga na momente Jelusick zvuče kao pokušaj snimanja najadrenalinskijeg albuma Whitesnakea koji Whitesnake više ne mogu snimiti. Pomalo je i problem prepisivati od Whitesnakea koji je prepisivao od Led Zeppelina do te mjere da su se s time javno sprdali i Page i Plant kad su još u devedesetima nastupali u Zagrebu. Prepisivali su i Led Zeppelin, ali su donijeli i puno novog, a vrijeme je pokazalo da su u mnogočemu bili originatori.
Jelusick je kao bend zapeo negdje na pola puta između pastiche vizije najpopularnije inačice metala u SAD-u s kraja 1980-ih i početka 1990-ih (taman kad se Whitesnake u dotad najskupljoj PR kampanji koju je metal svijet ikad vidio instalirao na tron s albumom “Slip Of The Tongue” i kad je popunjavanje članstva benda izgledalo kao kad najjači nogometni klubovi kupuju igrače) i nekih modernijih pristupa koji su došli nešto kasnije. Tako je album i opremljen – da ne nedostaje skoro niti jedne „stilske rekvizite“. Ali nedostaje ono glavno, a to su pjesme.
Ni sam nisam brojao koliko puta uvodna „Reign Of Vultures“ promijeni narativ i jasno je da je taj bend vrhunski napucan da skače iz priče u priču, ali je tu izgubljen razlog zašto se to radi. Naime, heavy metal je specifičan jer trpi sve ako je u službi atmosfere koju grade pjesme i nije to umijeće građenja horor okruženje (bilo koje vrste) baš mačji kašalj. Kod Jelusicka mi nedostaje upravo to – da zgrabe i ne puštaju i da osjete ako ih groove nosi da ga ne mijenjaju. Ali oni ga sami razbijaju kao da im je važnije pokazati što sve mogu, nego uhvatiti narativ pjesme. Kao da nikad nisu nabasali na neki „Orgasmatron“ Motorheada ili „Sentinel“ Judas Priesta, da malo oponašaju teški hod divova, što onih iz bajki, što onih iz žanra u kojem se nalaze.
Dakle za neki vintage pastiche „Follow The Blind Man“ je previše kaotično nakićen modernom bižuterijom. Što se pak tiče modernih stremljenja u uvijek mutirajućem metalu, ovaj bend ne vidi kud je sve otišao metal ako se gleda nalet psy bendova koji traje već dobro desetljeće, ili ako se gleda progresija ‘nordijskog plemena’, ili nove generacije američkih crossoveraša. A ako ćemo i o domaćem terenu ne može se iz fokusa maknuti trenutno dva najkvalitetnija metal izdanka iz Rijeke, grupe Chasing Nord i One Possible Option. Spram svega nabrojanog Jelusick se doimaju izgubljeni u kontekstu vremena, a kompletna fama se sada gradi na tome što je pjevač benda ušao u posljednjih pet minuta produžetaka u tim velikana jednog vremena i zvuka koji su odavno dali svoje.
Ocjena: 5/10
(Escape Music, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
