Na četvrtom solo albumu osnivač i kreativni pokretač slavnih Alice in Chains predstavlja se iznova u stanju uznemirenosti i neusklađenosti s okolinom, što rezultira žestokim i mračnim ugođajem koji podsjeća na najbolja izdanja matične grupe.
Nakon odličnog koncerta Williama DuValla održanog u svibnju 2022. u Malom pogonu zagrebačke Tvornice kulture, pomislio sam kako bi bilo lijepo kod nas vidjeti i nastup Jerryja Cantrella, njegova kompanjona iz grupe Alice in Chains. To vjerojatno ne bi bio intiman događaj, održan u malom prostoru pred dvije stotine ljudi, jer za razliku od DuValla – koji na takvim nastupima pjeva i sâm svira gitaru – Cantrell za izvođenje svoga solo repertoara najčešće sa sobom vodi čitav bend. Također, vjerujem da bi i publike bilo znatno više, što bi cijelu stvar odmaknulo od finog komornog ugođaja na kojem je inzistirao DuVall. Naravno, ne bih imao ništa protiv više publike u većem prostoru; Cantrella bi u svakom slučaju vrijedilo vidjeti te čuti uživo i izvan postava Alice in Chains.
Izravan povod za takvo razmišljanje bio je njegov treći solo album naslovljen „Brighten“ (2021.), zbirka pjesama koja mi se jako svidjela, a koja ga je potvrdila kao iznimnog kompozitora i tekstopisca te predstavila kao autora spremnog na odmicanje od prepoznatljivog mračnog zvuka matičnog benda. I dok je to dugosvirajuće ostvarenje, kako je sâm Cantrell više puta isticao, bilo „odlučno putovanje iz tame prema svjetlu“, aktualne se pjesme pojavljuju kao potpuna suprotnost.
Prije par godina autor je – u vremenu pandemijskog beznađa – neočekivano ponudio pripovijest o zacjeljivanju duha, melankoličnu i toplu te pretežito optimističnu sliku osobne i opće stvarnosti, a sve uz laganiju atmosferu obilježenu širokim spektrom utjecaja – od grungea i melodičnog hard rocka, sve do country-rocka i bluesa. Danas je pak Cantrell očito tjeskoban i bijesan, o čemu eksplicitno svjedoči i naslov novog albuma.
„I Want Blood“, naime, postavlja autora u izravan sukob sa svijetom koji ga okružuje. Cantrell – a pokazat će to svaka od devet pjesama – bez sumnje nije ni miran ni optimističan te je spreman oštro prigovoriti mnogim aspektima intimne i društvene svakodnevice, od osjećaja nevjerojatno brzog protoka vremena do uloge umjetne inteligencije u svim sferama života.
Također, motiv gubitka predstavlja se kao trajna inspiracija, neka vrsta opsesije, a pjesme s tom tematikom možemo pratiti unatrag do ranih ostvarenja s Alice in Chains. Zaključit ćemo stoga da je takvo stanje – stanje neprekidne uznemirenosti i neusklađenosti s okolinom – za Jerryja Cantrella posve prirodno te da upravo u takvom raspoloženju stvara najbolju glazbu.
Dosadašnji samostalan opus pokazao je da se Cantrell teško distancira od zvučne slike stvorene u okviru matičnog benda; jedan od pokušaja razvitka u drugačijim smjerovima bio je, kako je istaknuto, prethodnik aktualnog albuma. „I Want Blood“, s druge strane, u svakom smislu znači izravno osvrtanje za opusom Alice in Chains, žestoko kopanje po tami koja je početkom devedesetih godina prošloga stoljeća omogućila grupi iz Seattlea da bude među glavnim stjegonošama grungea. Nakon slušanja novih pjesama mnogi će se stoga zapitati kako i zašto taj materijal nije završio u okrilju benda, kao nasljednik odličnoga maničnog i pesimističnog albuma „Rainier Fog“ (2018.). Jerry Cantrell u više recentnih intervjua nije ponudio odgovor na to pitanje.
Da bi čitav projekt zvučao uvjerljivo, bilo je potrebno okupiti ekipu koja odlično vlada znanjima potrebnim za stvaranje žestoke i mračne atmosfere. Cantrell je, kao što je i očekivano, sâm preuzeo najvažnije zadaće – pjeva i svira gitaru. Nadalje, ne čudi da je kao basista na nekoliko pjesama angažirao svoga bliskog prijatelja Duffa McKagana, čovjeka na čijem se posljednjem solo albumu i sâm pojavljuje kao gost.
Tu je i Robert Trujillo, basist Metalllice, koji je pojedinim stvarima dao ozbiljan heavy metal pečat. Na bubnjevima se pak izmjenjuju Gil Sharone, suradnik Marilyna Mansona i bivši bubnjar The Dillinger Escape Plana te Mike Bordin iz originalne postave benda Faith No More. S obzirom na to da Cantrell ne odustaje od dvoglasnog harmonijskog pjevanja – uspostavljenog u opusu Alice in Chains s nikad prežaljenim Layneom Staleyjem – u novim se pjesmama u ulozi pratećih vokala pojavljuju pjevačica i pijanistica Lola Colette te Greg Puciato, bivši pjevač The Dillinger Escape Plana. Sve su to ozbiljni glazbenici koji su odradili ozbiljan posao.
Uvodna „Vilified“ od početnoga takta agresivno udara ravno u glavu i pokazuje o kakvom se albumu zapravo radi. U toj se pjesmi – nekoj vrsti manifesta – autor neizravno referira na sve veću upotrebu umjetne inteligencije, kako u različitim kreativnim procesima, tako i u svakodnevnom životu. U razgovoru za časopis Kerrang!, Cantrell će o tome razborito – ali uz određenu dozu gorčine – zaključiti: „Umjetna inteligencija je kao i svaki drugi alat – možete uzeti čekić i razbiti nečiju glavu ili možete sagraditi kuću, sve ovisi o korisniku toga čekića. Kod umjetne inteligencije najvažnije je da još uvijek postoji ljudski element, namjera i odgovornost.“
I za ostale sastavnice albuma možemo zaključiti da su jednako uvjerljive kao i uvodna. „Off the Rails” i „Let it Lie“, primjerice, nude dramatičnost vođenu teškim rifovima, dobro poznatu iz stvaralaštva matičnog benda, dok je „Afterglow“ melodična i pamtljiva stvar srednjega tempa koja lamentira o nimalo laganom procesu kreiranja nove glazbe. Naslovna pjesma žestinom i jednostavnošću podsjeća na činjenicu da je u Cantrellovu formiranju i punk imao iznimno važnu ulogu.
„Echoes of Laughter“ jedan je od vrhunaca ove zbirke: osim što će vam refren odmah ući u uho, a sjajni gitarski solo natjerati vas da joj se vratite nekoliko puta zaredom, ova zveketava, sporo kotrljajuća i majstorski složena stvar uvući će vas u tamu koju je Cantrell tako uspješno istraživao u ranijim dijelovima opusa Alice in Chains.
Na završnu „It Comes“ autor je pak osobito ponosan, smatrajući je jednim od najboljih završetaka albuma koji je ikad skladao. Ta zloslutnu, a opet melodičnu stvar lako možemo dovesti u vezu s mnogim laganijim skladbama iz pjesmarice Alice in Chains, a posebice s maestralnom „Choke“ kojom završava album „The Devil Put Dinosaurs Here“ iz 2013. godine.
„I Want Blood“ predstavlja Jerryja Cantrella u procesu prebiranja po vlastitu skladateljskom naslijeđu, pri čemu inspiraciju pronalazi u onim dijelovima koji artikuliraju tugu, nervozu, bijes i mnoge strahove. Riječ je, ukratko, o autorovu povratku tami. Taj povratak, međutim, odiše zrelošću i samouvjerenošću na pjevačkom i sviračkom planu, pa ćemo zaključiti da je Cantrell stvorio zbirku koja se može smatrati iznimno uspješnom te koja će – u iščekivanju novog albuma – zadovoljiti i mnoge fanove grupe Alice in Chains.
I na samome kraju, dopustite mi kratko osobno opažanje. U proteklih desetak dana intenzivno sam i s posebnim užitkom slušao dva albuma: ovdje recenzirani i „Songs of a Lost World“ The Curea. Iako je riječ o bitno različitim autorskim osobnostima – jer su se Jerry Cantrell i Robert Smith formirali u različitim sredinama i na različitim glazbenim podlogama – učinilo mi se da su ove dvije zbirke itekako komplementarne. Naposljetku, riječ je o glazbenicima u već ozbiljnim godinama života, a koji se, nemajući potrebu za mladenačkim dokazivanjem, bave istim problemima: protokom vremena, starenjem, gubitkom u najširem mogućem smislu, osjećajem konstantnog sukoba sa svijetom…
Artikulirajući te probleme na glazbeno različit način – Cantrell ljutnjom, a Smith očajem – stvorili su djela s čijom se općom intencijom lako mogu poistovjetiti. Vjerojatno je, patetično ću zaključiti, riječ također o ozbiljnim godinama u koje sam, dobrano prekoračivši pedesetu, i sâm zašao. Kako god bilo, sretan sam što osjećam da se i Cantrell i Smith – kao talentirani umjetnici koji su svaki na svoj način stvorili dio soundtracka života mnogih generacija – svojim novim albumima obraćaju, među ostalima, upravo i meni.
Ocjena: 9/10
(Double J Music, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
