Rasprodana mala dvorana zagrebačkog Doma sportova na proslavi 50 godina karijere Jethro Tulla sinoć je bio jasan znak koliko je glazba jednog od najneobičnijih rock bendova u povijesti ukorijenjena među zagrebačkom publikom.
Kao što je i Jethro Tull uvijek gajio posebnu percepciju u zvučnom i tekstualnom konceptu, tako je i sinoćnji zagrebački koncert bio kreiran kao glazbeni vremeplov. Vođa Jethro Tulla, živahni pjevač i flautist, općenito multiinstumentalist, Ian Anderson vodio je show i kao talentirani konferansije u stilu slavnih manira BBC-ijevih radijskih voditelja. U neku ruku bila je to poput uživo prezentirane audio knjige.
Svaka izvedena pjesma bila je poglavlje i svaka je imala svoj prolog kroz video najave emitirane na video zidu, od brojnih bivših članova Jethro Tulla do eminentnih veličina iz rock svijeta koje su najavljivale pjesme i među kojima su se našli Steve Harris iz Iron Maiden, Slash iz Guns N’ Roses i Tony Iommi, koji je bio član Jethro Tulla na samo jednom koncertu nakon čega se s novom idejom vratio u Birmingham i za početak odlučio promijeniti ime svom bendu koji se dotad zvao Earth.
Jethro Tull oformljen u Blackpoolu započeo je karijeru krajem šezdesetih kao još jedan u nizu blues rock bendova, no ubrzo je proširio tu nišu stapanjem progresivnog, hard i dakako folk rocka što je uz zvuk Andersonove flaute otvorilo nebrojene mogućnosti za električno-ekletične ‘vilenjačke’ avanture s jedne strane, ali i pjesme koje su angažirano provocirale socijalno društvena stanja. Keltski folk elementi bili su odlični za propitivanje i samog kršćanstva kroz okulare paganskih mitova, a jedan od takvih momenata sinoć dogodio se izvedbom pjesme „Solstice Bells“, tj. klasika Jethro Tulla iz 1976., koju je Anderson najavio kao božićnu pjesmu, podsjećajući na predkršćanski značaj toj kršćanskog običaja, uza sve se elegantno dotičući vjerskog fanatzma tzv. američkog ‘Biblijskog pojasa’ i tamošnjeg čestog fundamentalističkog svojatanja Boga, po riječima frontmena Jethro Tulla.
Redoslijed izvođenja pjesama nije išao kronološki, već po značaju i tragu koji su ostavili neki albumi i pjesme. Ok, u početku se to moglo činiti nakon što je bivši basist, a u sadašnjosti ‘otkačeni’ slikar, Jeffrey Hammond preko video zida najavio (a što drugo, već) „A Song For Jeffrey“ iz rane blues rock faze, ili pak kad je bend odavao počast ‘instituciji bubnjarskog sola’ i prisjećao se svojh bubnjara iz rane i zlate faze kao što su Clive Bunker i Barriemore Barlow, no veliko finale pripadalo je albumima „Aqualung“, „Songs From The Wood“ i „Heavy Horses“.
Pjesma „Heavy Horses“, kao „Farm On The Freeway“ protekle su u znaku kriticizma ekološke nesavjesnosti, „Songs From The Wood“ je bio vrhunac folk rock psihodelije, a veliko finale, kojim je ujedno Jethro Tull i nakon 50 godina dokazao svoju snagu zahuktale rock mašinerije, dogodilo se prvo s izvedbom pjesme „Aqualung“ na kraju koncerta, i potom s „Locomotive Breath“ na bisu. Bilo bi neukusno ovdje tvrditi da 71-godišnji Anderson ne posjeduje nekadašnju vokalnu snagu, jer je neprimjereno tako nešto i očekivati, no bar nije posezao za audio tehnologijom ‘peglanja glasa’ uživo, što je nedavno na istom mjestu prezentirala grupa Toto. Anderson je s druge strane kao flautist nedvojbeno briljirao, kao i njegov bend.
Kocert je također bio prilagođen njegovoj životnoj dobi, tj. koncipiran u dva dijela zasebnih trajanja od po 45 minuta s petnaestminutnim ‘poluvremenom’, kojeg su Anderson i ekipa prolongirali na 25 minuta, jer mu je očigledno pasao ohlađeni Chardonay u backstageu, što je i najavio na kraju prvog dijela koncerta. No nema zamjerke, ipak je slavio pola stoljeća života na pozornici.