Pred kraj prošle godine ugodno otkriće iz Novog Sada predstavljao je bend Short Reports s albumom ‘Vožnja’, a sada se to isto može reći i za grupu koja se krije iz imena Jimmy Fitzsimmons koja je objavila album ‘Too Much, Too Soon’.

„Ovo nije umetnički projekat. Nema pretencioznosti. Nema beskrajnog doterivanja. Samo sirovina i rifovi koje svačija keva može da odsvira ako se malo iscima. Album ‘Too Much, Too Soon’ je prljavi garažni rok – napola gotov, ubitačan i napravljen za đuskanje” – tih par rečenica koje su članovi novosadskog benda Jimmy Fitzsimmons ubacili u najavni press materijal sasvim zorno objašnjavaju što se nalazi na njihovom albumu prvijencu.
Garažni rock, općenito i globalno gledano, je dugi niz godina na svom zalasku ponajviše iz razloga što je zapeo u starim obrascima u svakom pogledu, te je odavno boutique priča za male enklave njegovih poklonika razbacanih po europskim i američkim gradovima. Bend Jimmy Fitzsimmons namjerno ili sasvim slučajno donose zanimljiv pomak u produkcijskom segmentu jer je zvuk gitara „velik k’o kuća“, utopljen u blues i često protkan wah-wah pedalom.
Taj bend, koji je ime uzeo po liku iz animirane serije „F Is for Family“, poznatom po svom buntovnom ponašanju kao i predmetom sprdnje u seriji, zbog takve postavke zvuka prilično podsjeća na američki The Black Keys iz ranije faze, ali i s albuma „Delta Kream“. No ta sličnost ne proizlazi toliko iz možebitne opčinjenosti članova novosadskog benda Keysima, koliko su uspjeli stvoriti dojam kao da su i oni bili jedan od nebrojenih američkih garažnih sastava koji su svirali u sad već glasovitom juke jointu u staroj crkvi u Chulahomi koji je držao pokojni Junior Kimbrough.
Iz albuma „Too Much, Too Soon“ isijava nesputanost i neopterećenost u igranju i slaganju obrazaca, a Jimmy Fitzsimmons su to prenijeli i u vizualni dio priče, ako se pogleda nastupni video spot „Bronco Boy“ u kojem koriste obrasce maskiranog jahača koji podsjećaju na američkog mističnog country rockera Orvillea Pecka, što, opet, odaje sliku o bend koji je toliko opušten i u tom segmentu kao da namjerno provocira situaciju da bude greškom zamijenjen za nekog drugog.
Bend je okupio Ivan Krstić koji autorski potpisuje većinu lirike i glazbe i koji definitivno uživa u ovoj nesputanoj rock and roll priči koja se pitko lijepi za uho i tjera na ples neopterećujući slušatelje teškim temama. U lirskom dijelu Krstić se više igra rock obrascima, izmišljenim karakterima i samoironijom što je druga strana medalje ovog vrckavog, uvjetno kazano, boogie albuma na kojem samo jedna pjesma („Wagon“) jedva da prelazi četiri minute trajanja.
Pjesme „Crossroads“, „Hotel Bugsy“ i „Outro“ kraće su od dvije minute i donekle potvrđuju tezu „napola gotovog albuma“, ali su i motor fluidnosti istog tog „Too Much, Too Soon“ albuma koji, da ne bi bilo zabune, posjeduje i svoja jaka i znalačka uporišta u pjesmama kao što su „Fake Tits“, „Bronco Boy“ i „This Ain’t Fvcking Paris“. To dovoljno ide u prilog tezi da Jimmy Fitzsimmons nije na brzino sklepano društvance diletanata, već spoj iskusnih glazbenika kojima je trebao svojevrsni ventil za igranje s idejama i dobrim grooveom, što je dobrim dijelom sličan pristup za kojim je posegnuo Jack White na svom prošlogodišnjem „No Name“ albumu. Rezultat je dakako ovaj album čiji naslov upućuje na zaključak da je i ova novosadska ekipa iznenadila sebe samu time što su iznjedrili toliko puno u toliko malo vremena. Ispada da je to bila sasvim dobra mjera za snimiti osvježavajući rock album.
Ocjena: 8/10
(Glitch Records, 2025.)