Dragi dnevniče, dopusti da ti u svom prvom unosu opišem kako sam sinoć imao težak dan na poslu.
Dragi dnevniče, ova veljača se velikom brzinom pretvara u mjesec u kojemu pišem o stvarima o kojima zapravo nemam pojma. Sudbina me konstantno baca izvan zone ugode u olujno more nepredvidivosti, pa sam tako i sinoć silom prilika poslan na koncert u Tvornicu na kojemu su nastupala tri benda koja nisam slušao nikad u životu. Svi su drugi, valjda, bili nedostupni jer su napeto pratili razvoj događaja na natjecanju za, kako se ono kaže, izbor hrvatske pjesmu za pjesmu Eurovizije.
Dragi dnevniče, ne znam koliko znaš o meni, budući da je ovo moj prvi unos na tvoje imaginarne stranice u životu, ali subotom uređujem i vodim, nije da se hvalim, jednu super radijsku emisiju koja traje do minimalno 19 sati, pa kad ti pola sata prije početka jave da imaš zadatak otići na koncert koji počinje u gotovo popodnevnom terminu od 19:30 h, to vjerojatno znači da ćeš propustiti nastup prvog izvođača. U ovom slučaju to je značilo da nisam čuo kalifornijski Atreyu, odnosno ušao sam upravo dok su završavali svoj set, a dok sam ostavio kaput i opremu u garderobi, momci su se već povukli s pozornice i čekali smo Jinjer.
Dragi dnevniče, lagao bih kad bih rekao da ne znam za Jinjer. Reputacija njihove vokalistice Tatiane Shmailyuk velikom brzinom grabi prema kultnom statusu. Nevjerojatno energična i podjednako zapanjujuća u growlu i cleanu, svojom prisutnošću plijeni pozornost u toj mjeri da iza nje ostaje samo spaljena zemlja. Sve što se dogodilo prije, oko i poslije nje blijedi iz sjećanja. Njezin bend je svakako kompetentan, ali je jak koliko je jaka ona, a sinoć je, odjevena u nekakav neonski outfit dominirala i pojavom i već skoro legendarnim rasponom glasa.
Dragi dnevniče, ovo nije bio prvi susret zagrebačke publike s Jinjer. Ako me sjećanje ne vara, prije nešto više od tri godine zakazali su koncert u KSET-u, ali je u rekordnom roku zbog izrazito velikog interesa publike prebačen u Tvornicu kulture. Sinoćnji je koncert, pak, izvorno trebao biti održan u Boćarskom domu, ali je također preseljen u Šubićevu i klub je očekivano rasprodan. Mora se istaknuti samo činjenica da Jinjer danas uvelike nadmašuje status predgrupe, pogotovo što kao ukrajinski sastav jašu na valu zeitgeista šireći i važnu antiratnu poruku svojim koncertima. Isto tako, ako je suditi po količini prodanih majica, čini se da je u publici bilo jednako fanova predgrupe koliko i onih glavnih zvijezda.
Dragi dnevniče, status predizvođača automatski znači i kraće trajanje nastupa, a kod ovakvih koncerata na kojima svira više bendova često dobivamo dojam da više vremena provodimo čekajući izmjene na pozornici nego slušajući predgrupe. Posjetitelji u tim razdobljima uvijek nađu načine da se zabave, a ja kao promatrač svaki put ostanem zapanjen činjenicom da zapravo više volim heavy metal publiku nego izvođače, ili kako sam to prilično prostim jezikom pokušao artikulirati: “da mi je na takvim stvarima jebeno, ne zato što mi je jebeno, nego mi je jebeno to što je ljudima koji su na to došli to toliko jebeno.” Sinoć me oduševio trenutak kad je dupkom puna Tvornica uglas stala pjevati “Chop Suey!” System of the Downa prije nego su zvijezde večeri izišla na pozornicu i to je zadnje lijepo sjećanje koje ću ponijeti sa sinoćnjeg koncerta.
Dragi dnevniče, kao što rekoh, nikad u životu nisam slušao Bullet for My Valentine. Nakon sinoćnjeg koncerta, prilično sam siguran da nikad ni neću. Poslije Jinjer, ova velška četvorka koja je do slave lansirana još početkom novog stoljeća djelovala mi je dosta bezlično i nezanimljivo, gotovo bih rekao umorno. Pritom najviše mislim na Matta Tucka, jer s tribine se u trenucima doimalo kako basist Jamie Mathias pjeva gotovo jednako vokalnih dionica koliko i frontmen. Od glazbe i svjetlosnih distrakcija mi je, pak, više pozornosti privukla atraktivna scenografija s bubnjarom Jasonom Bowldom podignutim na vjerojatno rekordnu visinu u tom prostoru riserima ispred kojih je, pretpostavljam, više estetike radi, postavljen niz pojačala. Ne razumijem se dovoljno u klasifikaciju, ali cijeli vajb benda mi je djelovao nekako suviše “emo”, a to je epitet koji u mom sklopu afiniteta gotovo graniči s uvredom.
Dragi dnevniče, mogao bih baciti pogled na setlistu i Wikipediju i stati “žbukati” kako su “Tuck, Padge i momci” otvorili s novim singlom “Knives” ili drviti o tome kako me iznenadila promjena zvuka u smjeru, gotovo bih se usudio reći, “nekakvog pop punka s thrash primjesama” kad su zagrabili dublje u katalog i izvukli “Hearts Burst Into Fire”, ali to bi sve bila poza, stapanje podataka u naučene jezične okvire i vjerojatno bih mogao natucati neki pristojan tekst kojim nikoga ne bih uvrijedio i kojim bih donekle prikrio svoje neznanje o bendu i nekompetenciju za pisanje o glazbi koja mi se ne sviđa i nimalo me ne dotiče. Predugo sam u ovom poslu i imam previše godina za takve stvari; ostaje mi samo iskrenost. Publika je u svakom slučaju uživala više od mene, a ja sam iscrpljen i neoduševljen izmigoljio prije bisa. Ionako sam tamo bio samo kao čovjek kojega je zapao prilično težak dan na poslu. Pogrešni reporter na pogrešnom mjestu, ali tko mi je kriv kad ne pratim Euroviziju.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
