JJ Cale – nesebična i sramežljiva ikona američke glazbe

Taština je neosporiva osobina, ali i spiritus movens u glavama karizmatičnih talenata u glasnom i nerijetko samodopadnom svijetu rock’n’rolla. No jedan je čovjek redefinirao pojmove povučenosti i originalnosti. Bio je to J.J. Cale – autor koji je zauvijek zadužio američku glazbu.

JJ Cale (Foto: Wikipedia)

Audie Ashworth u to je vrijeme nagovarao Calea na snimanje albuma, koji nije htio pristati na toliki angažman, no tri mjeseca kasnije imao je dovoljno materijala za snimanje prvijenca „Naturally“. Napokon je oblikovao svoj prepoznatljivi zvuk od mješavine countrya, bluesa i rockabillya, ali slava i eksponiranje nije ga zanimalo. Dok je Ashworth znao da bi Cale mogao zgrnuti bogatstvo s obzirom na tadašnju situaciju i širenje sindroma obrada među današnjim gitarskim i pjevačkim legendama, Cale je hladnokrvno odbijao povlačiti se po medijima i pristao na to da njegove pjesme radije pjevaju mlađi i za to poberu slavu, dok je njemu dovoljan autorski ček. Čekovi i jesu pristizali i to u dovoljnoj mjeri da si osigura stambeno pitanje i glazbeni studio, no skromnom je talentu divnih stihova i hipnotizirajućih nota bila dovoljna spavaća soba i minimalistički studio u kućici pored jezera gdje je sam snimao i miksao svoje pjesme. Sve je češće ranih sedamdesetih radio za druge, miksao njihove singlice i albume, svirao na pojedinim pjesmama Eddy Mitchell, radio na Neil Youngovom „Comes A Time“, Art Garfunkelovom „Angel Clareu“, producirao Jimmyu Rogersu i najmanje se bavio svojom autorskom budućnosti. Od svih je honorara kupio prikolicu i vozikao se američkim prostranstvima.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=21PHsqnG-qI[/youtube]

U njegove se sesije uklopila i pokoja ideja za samoga sebe, što je sredinom ludih sedamdesetih rezultiralo danas legendarnim „Troubadourom“ – posljednjim albumom u Shelteru. Bio je to i prvi album kojeg je promovirao preko Velike bare u Engleskoj gdje mu se, dakako, pridružio i sam Clapton koji je tada već snimio obradu „Cocaine“ snimljenu nešto ranije u Americi gdje ju u Caleovoj originalnoj izvedbi nitko nije htio puštati na radio. Clapton je već tada bio institucija, gitarist koji je nadrastao pale američke legende i osoba za čiji su se glas borili vodeći tekstopisci.

Ikonoklastični Cale neokaljan urbanom histerijom dominantnog glazbenog univerzuma uživao je tako i u obradama vlastitih pjesama u izvedbama Johnnya Casha ili Dire Straitsa u čijem su soničnom ruhu one postajale radijskim hitovima. Virtuoz koji je sam naučio svirati gitaru bio je nevjerojatno sramežljiv i povučen do te mjere da je odbio prisustvovati na ceremoniji ulaska u Oklahoma Music Hall of Fame. Radije je kući cijedio život iz svoje stare i oljuštene Searsice i dječačkim žarom se poigravao svojom glazbenom opremom s kojom je operirao s jednakom lakoćom i umijećem. Njegove su igrarije tako promijenile ne samo glazbene stilove već su i definirale format dužine pjesama, proširivši tako ‘radio-friendly’ tri minute na komade od ugrubo četiri minute.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=q-SrgDZrhsQ[/youtube]

Cale je tako osim sa svojim instrumentima i opremom održavao vezu s malo ljudi, ali svakako ime koje je uvijek bilo prisutno u njegovom životu bio je Eric Clapton. Nikad ljubomoran ili zavidan na ovu živuću legendu, Cale i Clapton prijateljevali su i surađivali iznimno harmonično, a nakon desetljeća isprepletenih života i neprekidne komunikacije, Cale i Clapton su nakon niza obrada odlučili zajedno poći u studio. Dogodilo se to relativno nedavno kada je dobro usklađeni i ugođeni par legendi snimio blues album “The Road to Escondido” za koji su nagrađeni Grammyem za najbolji album suvremenog bluesa. Nakon ove suradnje i uspjeha Clapton ga je naveo kao osobu kojoj se najviše divi, dok je Cale ranije izjavio kako bi vjerojatno prodavao cipele da nije bilo Claptona, što ponovno ilustrira njegovu skromnost.

Njegovim su stihovima svog začina dali najveći od najvećih, odnosno institucije rocka kao što su, pored Claptona, Neil Young, Tom Petty, Johnny Cash, Mark Knopfler, The Allman Brothers, Carlos Santana, Captain Beefheart ili Bryan Ferry. Na sam upit o tome smeta li ga što su ga svi oni obradili i djelomično na njemu zaradili, Cale je svojedobno u šali izjavio kako ga to ne smeta jer je lijepo poštom primiti ček, a za svoje je pjesme uvijek opisivao kao demo snimke načinjene kako bi zainteresirale druge glazbenike i ponukale ih da ih snime, a tako bi zaradio nešto više novca.

Posljednji, 14. po redu studijski album „Roll On“ Cale je objavio 2009. godine gdje je po posljednji puta surađivao s Claptonom i to na naslovnoj pjesmi što je bila svojevrsna simbolična potvrda prijateljstva, ali i divljenja što ga je tekstopisac-gitarist imao prema čovjeku što je popularizirao klasike „Cocaine“ i „After Midnight“.

Na današnjem će se koncertu u zadarskim Jazinama Carlos Santana nesumnjivo osvrnuti na ovu izgubljenu vječnu inspiraciju.

Nasljeđe ostaje na papiru glazbenih povijesti i antologija, u uhu, urezano u crne vinilne diskove, u nemirnim zvučnim, neopipljivim valovima različitih medija, pa moramo jedino onako kako je JJ sam godinama poručivao: „Carry On“.

Zadnje od Tema

Idi na Vrh
X