Joe Satriani ‘Shapeshifting’ – putovanje kroz povijest (gitarskog) rocka

Jedan od najpoznatijih ‘gitarskih bogova’ objavio je svoj sedamnaesti album.

Joe Satriani ‘Shapeshifting’

Moram priznati da sam se morao natjerati na preslušavanje albuma „Shapeshifting“ jer me njegova naslovnica odbila na prvu loptu asocirajući me na neinventivno kopiranje naslovnice Satrianijevog albuma „Flying In A Blue Dream“ iz 1989. godine. Bilo je to vrijeme nevjerojatnog uspona i popularnosti gitarističkih albuma. Vrijeme koje je inicirao sam Joe Satriani objavom nagrađivanog albuma „Surfing With The Alien“ (1987.), paralelno sa Steveom Vaijem čiji debi album „Flex-Able“ je 1984. došao na tržište prerano, ali je zato sve lovorike pomeo drugi „Passion And Warfare“ 1990. godine. U tu eru treba uvrstiti i djelovanje izuzetnog blues rock gitarista Stevieja Raya Vaughana koji je do kolovoza 1990., tj. tragične smrti, zajedno sa Satrianijem i Vaijem činio perjanicu novih gitarskih heroja koje je objeručke prihvatio MTV.

Tu treba imati na umu činjenicu koja je već s vremenom izblijedila, a to je da su Stevie Ray Vaughan i Joe Satriani doslovce MTV-iju izmislili kasnije popularne „Unplugged Sessione“. Oni su bili prvi. MTV se nije dotad bavio produkcijom nastupa uživo, jer je emitiranje video spotova činilo skoro 99% programa. U ‘ištekane’ sessione koji su se snimali uživo taj je televizijski gigant ušao oprezno s naglaskom da mu treba kvalitetan one-man show, a tako nešto je u tom trenutku prepoznato kod gitarskih virtuoza koji su dakako trebali imati osjećaj i za pop minutažu.

Vaughan i Satriani ne samo da su svoju minutažu vraški dobro iskoristili, već su udarili temelje za format koji je ubrzo premašio i vlastitu formu onog trenutka kad je jedan Rod Stewart doveo cijeli klasičarski orkestar pod ‘unplugged’ geslom. No ti sessioni dali su neke od tada najpopularnijih akustičarskih albuma poput Claptonovog „Unplugged“ uratka i dakako ono što je ušlo zlatnim slovima upisano u povijest rocka, a to je Nirvanin „Unplugged“ album iz New Yorka. Ako se pitate čemu ovakav uvod, odgovor je upravo iz razloga da bi se odgovorilo na pitanje: „Čemu sedamnaesti album Joe Satrianija?“

Satriani spada u one rijetke gitariste koji znaju za mjeru. On točno zna koliko treba tu biti nečega tehnički prezentiranog za publiku koju čine gitarski geekovi, ali i točno (da se slikovito izrazim) koliko tu melodijskog sklada i forme treba biti prilagođeno i za djevojke tih istih geekova, čisto dageekovi ne dobiju nogu odmah jer svoje djevojke ‘maltretiraju gitariranjem’ iz zvučnika. Okej, šalu na stranu, konkretno je Joe Satriani majstor za staviti gitaru u funkciju pjesme, a ne pjesmu u funkciju gitarskih sola (kod njega je to baš karakteristično jer mu intstrumentali imaju u većini slučajeva striktnu formu pjesme; strofa – predrefren – refen – strofa i obično pred kraj izlazni refren tj. out chorus). Taj pristup najviše govori o njegovoj dugovječnosti, jer da je suprotno, odavno bi okopnio interes za njegovom glazbom, bar u komercijalnom smislu.

Dakle, sa „Shapeshifting“ albumom sam očekivao neko neinspirirano i ukočeno vraćanje vlastitim korijenima, jednako kako Joe ukočeno i stoji na toj naslovnici, no stvari su se ‘relaksirale’ u dobrom smjeru već na početku, manje s naslovnom „Shapeshifting“ u kojoj vas pošteno ‘izmitraljira’ uvod na snareu, ali više sa sljedećom „Big Distortion“ koja je prava mala škola nekadašnjeg pristupa stadionskom rocku (nije baš lako sklopiti u zanimljivu formu tu vrstu pompoznosti i pritom ne ispasti smiješan).

Satrianijevo skakanje iz oblika u oblik, tj. iz jednog u drugi stil na ukupno 13 pjesama osmišljeno je na način da svaka skladba evocira na neko drugo razdoblje rocka po sistemu: ničeg previše, ničeg premalo. Nešto kao vodič koji je prilagođen za mladu generaciju koja zbog količine dostupnih informacija pati od svojevrsnog ADHD poremećaja, ali ujedno i za starije fanove kojima njihov Joe neće ugurati neku teško prohodnu mozgalicu-smicalicu, već će i njih povesti i provesti na ugodno putovanje kroz povijest gitarskog rocka kao netko tko ne želi vrijeđati ni povijest, ni inteligenciju slušatelja.

Ocjena: 7/10

(Sony / Menart, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X