Slučaj Johna Calea, ako se to uopće može nazvati slučajem, teško da je nalik na slučaj više od šačice drugih glazbenika, ako i toliko, a najlakše to možemo opisati ovako – John Cale je jebena faca.
I prije nego što je osnovao The Velvet Underground, jedan od najutjecajnijih bendova svih vremena, a što je već samo po sebi dovoljno da budeš jebena faca, ovaj klasično obrazovani violist je i prije i poslije Velveta bio ekstremniji od Velveta, pa je s Johnom Cageom (koji je, usput, također jebena faca) sudjelovao u 18 i pol sati dugoj premijernoj izvedbi kompozicije “Vexations” Erika Satiea ili je pak bio članom Theatre of Eternal Music koji je predvodio La Monte Young (jebena faca) ili je producirao legendarne albume jebenih faca poput The Stooges, Nico, Patti Smith i Modern Lovers, ili je svirao na albumima nekih jebenih faca poput Nicka Drakea ili je pak snimio kolaboracijske albume s nekim jebenim facama kao što su Terry Riley ili Brian Eno.
Zašto sve to pišem? Zato što Cale radi to što Cale već radi najmanje od 1963. i što će za nešto manje od dva mjeseca imati 81 godinu, a nije lako biti toliko star i toliko artistički vitalan ili drugim riječima, biti jebena faca i u zimi života. Ovoj 81-godišnjoj jebenoj faci je “Mercy” 17. studijski album, a za života je već snimio nekoliko kultnih albuma poput “Paris 1919”, “Fear”, “Music for a New Society”, “blackAcetate” ili nešto recentniji “New Adventures in Nookie Wood”.
Zašto sve ovo pišem? Zato što je svaki Caleov album različit od prethodnog i, iako nikada nije postigao širi kultno-komercijalni status kao njegov nekadašnji kolega Lou Reed, to je najprije zato što je artistički uvijek bio beskompromisniji i nekomercijalniji od svog popularnijeg kolege (“Metal Machine Musicu” unatoč), svakim se albumom iznova osmislio, svakim je albumom otišao u sebi i drugima nepoznatom smjeru i uvijek isključivo u pravoj vizionarskoj maniri gledao prema naprijed, a to mogu samo jebene face.
Ništa drugačije nije ni s albumom “Mercy” na kojem je Cale i u 81. godini beskompromisni vizionar koji gleda prema naprijed. Teško je zamisliti koliko je teško čovjeku rođenom u prvoj polovini 20. stoljeća uhvatiti se u koštac s najsuvremenijim tekovinama muzičke produkcije i stvaralaštva jer se svijet u međuvremenu muzički i na druge način stubokom promijenio barem nekoliko puta, no barem se čini da Cale to radi s nevjerojatnom lakoćom.
Iako potječe iz konteksta klasičnog glazbenog obrazovanja, njegova neutaživa želja za eksperimentiranjem i pomicanjem granica u ovih ga je pedesetak godina karijere pogurala od dronova do sinteva, loopova, semplova i trepčuga hi-hatova, no Cale te sinteve, loopove, semplove i trepčuga hi-hatove iznosi na jedan sasvim poseban način, daleko od nekakve banalnosti “hitova s trake” ili korištenja suvremenih alata i metoda samo zato što njima raspolaže.
“Mercy” je zato album za koji mi se čini da konceptualno polazi od “muzaka” (ukratko, naziv za nenametljivu pozadinsku glazbu kakva se nekad čula u američkim trgovačkim centrima ili liftovima), ali kod Calea taj muzak nije nenametljiv, pozadinski ili sadržajno prazan, nego majstorski osmišljen, izazovan, prošaran intelektualizmom i muzički inteligentno izvedenim gudačkim i drugim aranžmanima te nostalgijom koja nije jeftina, nego iskrena i potrebna.
Tako se na albumu mogu naći pjesme poput “Night Crawling” inspirirane Caleovim prisjećanjem na njujorška druženja s Bowiejem 70-ih godina ili “Moonstruck (Nico’s song)” za koju ne treba previše objašnjavati čime je inspirirana. “Help me/to help you/to figure things out” pjeva Cale u prvoj spomenutoj pjesmi, “You’re a moonstruck junkie lady/staring at your feet/Breathing words into an envelope/To be opened on your death” u drugoj. To svakako nije jeftina, nego istovremeno bolna i predivna nostalgija, točno onakva kakva nostalgija treba biti, ako se za njom već poseže.
Kad smo već spomenuli Bowiea, mnogo toga na Caleovom albumu muzički podsjeća na kasnije Bowijeve radove, konkretno na albume poput “Outside”, “Earthling”, “The Next Day” i “Blackstar”, a što je logično ako u obzir uzmemo da su i Cale i Bowie jebene face koje su značajno ispreplele vlastite privatne i artističke živote i koje u velikom smislu dijele poglede na glazbu i poriv za konstantnom muzičkom (samo)transformacijom. Zato i ne čudi da “dozrijevaju” slično.
No, nije “Mercy” samo pametna nostalgija presvučena u moderno ruho, nego album koji zvuči kao 2023. jer je Cale dovoljno mudar da izabere suradnike koji su od njega mlađi i do pedesetak godina. Na uvodnoj i naslovnoj “Mercy” se pojavljuje elektronička glazbenica Laurel Halo, već na sljedećoj “Marilyn Monroe’s Legs (Beauty Elsewhere)” elektronički glazbenik Actress, na “Stories of Blood” koja je i jedan od najavnih singlova albuma odlična kantautorica Weyes Blood, a tu su još i elektronički pop duo Sylvian Esso, rock band Fat White Family, kantautorica Tei Shi i fenomenalni Animal Collective koji gostuju na jednako fenomenalnoj “Everlasting Days”.
Zašto sve ovo pišem? Zato jer samo jebene face mogu nanjušiti s kime točno trebaš surađivati da bi snimio album kakav si zamislio i ne pate od potrebe da imena budu zvučnija od uloga koja se iza njih nalazi. Iako je”Mercy” iznjedrio čak tri najavna singla pa smo uz spomenutu “Story of Blood” mogli još čuti i “Night Crawling” ili predivnu “Noise of You” koja u single verziji spaja format pjesme s Caleovom naracijom koja je najbliža nekakvom dnevničkom zapisu ili eseju, a što nažalost izostaje na albumskoj verziji iste pjesme, ovo nije album koji se sluša partikularno, nego u cjelini od početka do kraja jer polako stvara sasvim specifični zvučni univerzum u koji možemo u potpunosti uroniti samo ako za to imamo vremena, koncentracije i predanosti.
Pjesme traju po sedam i rijetko manje od pet minuta, pune su slojevitih soundscapeova i tipično začkuljastih, neočekivanih i često neugodnih puteljaka koji su za Calea tipični, a možda je u cijeloj priči najuspjelije to što album nikada do kraja ne dođe do mnogih slijepih ulica kojima je protkan pa taman kad nam je dosta lebdećih zvučnih slojeva, dočeka nas groove, mrak se otkrije u svjetlo, neugoda u emotivni refren, a nostalgija se lansira u budućnost. Začudan, majstorski osmišljen, tekstualno zahvalan, nostalgičan i suvremen, izazovan, ali i prijemčljiv, “Mercy” je album koji već na početku godine pretendira, možda ne na najbolji, ali svakako jedan od zanimljivijih albuma, a opetovanim je slušanjem sve bolji i zanimljiviji jer ćemo u njegovoj uvrnutoj ljepoti uvijek iznova otkriti nešto novo, zanimljivo i (ne)ugodno.
Nije ni čudo, jer John Cale je jebena faca.
Ocjena: 9/10
(Domino Recording Co. Ltd., 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
