John Frusciante ‘PBX Funicular Intaglio Zone’ – pozdrav s Marsa

Parafrazira li se ona poznata izjava filmskog lika Forresta Gumpa o bombonjeri i životu na rad Johna Frusciantea, svaki njegov album je glazbena bombonjera za koju se ne zna što je zapakirano u nju…

John Frusciante 'PBX Funicular Intaglio Zone'

Tako je od početka njegove solo karijere započete s „Niandra Lades and Usually Just a T-Shirt“ iz 1994. do kojeg smo mi s ovih prostora uglavnom mogli doći posredstvom svemoćnog interneta nakon „To Record Only Water for Ten Days“ iz 2001. godine,  prvog albuma Johna Frusciantea objavljenog za Warner, a time i distribuiranog kod nas. Naučio je one koji ga prate i slušaju da je sve moguće, od demo produkcije do nikakvih držanja stilskih odrednica. Jednostavno sve je uvijek ovisilo o njegovoj bezgraničnoj inspiraciji.

Nimalo ne začuđuje što je za veliku većinu bio i ostao najomiljeniji član Red Hot Chili Peppersa i to ide toliko daleko da se pod ‘službene albume’ kalifornijske četvorke računaju oni na kojima je on bio prisutan, otkada se priključio Anthonyju, Fleau i Chadu na „Blood Sugar Sex Magik“. Njegove mentalne antene su uvijek bile priključene na Mars i Veneru, a manje na matičnu Zemlju. Zato su i RHCP imalo ‘ono nešto’ jer su ostali u bendu uspješno dešifrirali njegove sulude ideje na razumljiv jezik Zemljana. No Frucsianteu je ovog puta konačno dosta tog mega-rock-cirkusa koji putuje po svijetu i zarađuje šlepere novčanica gdje god se pojavio. To je valjda jedina kompenzacija za svaki slušateljski iskreni strah prije nego što se baci u preslušavanje albuma poput „I’m With You“ na kakvom se uglavnom traži jedna jedina osnovna informacija, a to je: koliko se osjeti da John nedostaje?“. I nedostaje. Nekima više, nekima manje.

S druge strane kad se vratimo na njegovu ‘bombonjeru’ (ovog puta to je „PBX Funicular Intaglio Zone“), to je desert, ali ne za svakog. Na novom albumu Frusciante je otkrio drum&bass, i poput zaigranog djeteta nije se mogao previše odvojiti od toga. No nije to produkcijski nabrijani ritam, već suho kućno eksperimentiranje. Opet u demo maniri, ali bez monotonije. John svako malo otpluta u neka davna vremena refrena glam rocka i s takvim dijelovima prekine moderni ritam, opali rif, otpjeva i obično opet uskače u drum&bass vlak. I opet (kao i svaki put do sada) potpuno neopterećen time hoće li to netko slušati ili ne.

Na sličnom je putu kao i The Mars Volta (s kojima je svirao) u kreiranju neke nove niše prog rocka (ili prog popa).U ovom vremenu prezasićenosti, takvim stavom i djelovanjem Frusciante je prokleto zanimljiv i tjera slušatelja da se koncentrira na njegov rad i to spontano, jer on naizgled ne traži fokus pažnje. Kao autor sam se stavlja u sporednu ulogu nekoga tko stvara zvukovni ambijent. U najmanju ruku kao da ne bi zahtijevao ni pozornicu da kojim slučajem nastupa. Svojim pristupom bi valjda privukao i pažnju narkoleptičara.

Koliko god se sve na albumu „PBX Funicular Intaglio Zone“ činilo ka skica, višeslojnost materijala je nedvojbena. On poziva na slušanje (ili bar upotrebu u ulozi zvučne kulise) jer su prikrivene melodije intrigantne, a neke od njih poput „Bike“, „Ratiug“ i posljednja „Sum“ (da novi RHCP kojim slučajem imaj tako nešto…) posjeduju čak i pop potencijal u nekom paralelnom svemiru. Pjesma „Mistakes“ je pak jedan od najelegantnijih lo fi hommagea elekropopu 80ih, koji nisam čuo još od debija La Rouxa, dok je „Uprane“ u mentalnoj zoni onoga što radi Radiohead, pogotovo kad se Yorke i društvo zaigraju na sessionu.

U mom osobnom slučaju, osjećam slični magnetizam prema ovom albumu, kao i prema „To Record Only Water for Ten Days“ koji je prvotno bio teško razočarenje koje je budilo sarkazam, da bi mu se kasnije rado vraćao iz nekih osobno nedefinirani razloga. Valjda zato što je savršeno nesavršen kao i mi sami. A Fruscinate je tu dobar podsjetnik, iako je lako pomisliti da je on živi dokaz da su vanzemaljci među nama.

Ocjena: 8/10

(Record Collection / Dallas Records, 2012.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X