Sam soundtrack je dovoljan da vam bude jasno koliko je otkačen unutarnji svijet koji se odvija u Luriejevoj glavi, ali kad to uparite i sa samom serijom dobit ćete potpunu sliku otkačenoga genija koji je naše zadovoljstvo iskoračio iz samonametnutog progonstva.
John Lurie je u drugoj polovici osamdesetih mogao biti pretendent za najcool lika na svijetu. Vodio je satirični “fake jazz” bend The Lounge Lizards, glumio je u glavne uloge u ultracool indie klasicima Jima Jarmuscha “Stranger Than Paradise” i “Down By Law” (u potonjem uz bok Tomu Waitsu i Robertu Benigniju – što može biti više cool od toga?) i skladao glazbu za njih, prvi više u jazz stilu svog benda, a drugi koji je istraživao nešto začudnije glazbene teritorije kojima će se vratiti u svom budućem projektu u kojem je pod pseudonimom Marvin Pontiac istraživao obrasce malijskoga bluesa ili pak u glazbi koju je radio za svoju suludu televizijsku emisiju “Fishing with John” u kojoj je razne slavne ljude iz svijeta glazbe i filma vodio na često neuspjele pokušaje ribolova.
Bolest i neugodno iskustvo s jednim stalkerom natjerali su Lurieja da ponovno promisli o svome životu. Bolest ga je onemogućila u sviranju saksofona, a povukao se i s televizije te se posvetio slikanju često urnebesnih, ali uvijek upečatljivih i šarenih umjetničkih slika. I baš kad smo pomislili da je stao s ostalim djelatnostima, prvo se 2017. oglasio s novim albumom Marvina Pontiaca “Asylum Tapes”, a zatim je za vrijeme pandemije HBO počeo s emitiranjem njegove sulude televizijske emisije o slikanju “Painting with John” koja se vjerojatno najmanje bavila slikarstvom, a mnogo više njegovim ekscentričnim svakodnevnim životom.
Ove godine krenula je i druga sezona tog showa, a sad je objavio i njezin glomazni soundtrack koji istovremeno služi i kao retrospektiva njegove glazbene karijere, što kao samostalnog glazbenika, što Marvina Pontiaca, a na kraj izdanja dodane su još i skladbe The Lounge Lizardsa (“The First and Royal Queen” s “Queen of All Ears” iz 1998.) te epska gotovo dvadesetminutna “The Invention of Animals” koju izvodi na jedinom izdanju istoga imena koji je je snimio sa svojim The John Lurie National Orchestra.
Osim dosad objavljenih skladbi, soundtrack sadrži i gomilu kratkih jednominutnih i dvominutnih instrumentala snimljenih isključivo za emisiju na kojemu dirigira i pomalo svira s orkestrom glazbenika među kojima su i njegov brat Evan Lurie koji je bio klavijaturist u Lounge Lizardsima ili pak gitarist Smokey Hornel kojeg smo mogli čuti i kao dio pratećih sastava Toma Waitsa. Glazba koju sviraju nastala je pod utjecajem raznih afričkih i azijskih ritmova i chantova, ali nerijetko im se dogodi i da čvrsto zakroče u zapadnjačke stilove poput raznih varijanti funka ili pak zydeca iz New Orleansa te naslove kao što su “A Goat Says Fuck” ili “The Snake That Protects Teeth”.
Glazba iz “Painting with John” tako dolazi na tri diska od ukupnog trajanja od gotovo dva sata i donosi čak pedeset i šest skladbi od kojih su neke kraće i od pola minute. I sam soundtrack je dovoljan da vam bude jasno koliko je otkačen unutarnji svijet koji se odvija u Luriejevoj glavi, ali kad to uparite i sa samom serijom dobit ćete potpunu sliku otkačenoga genija koji je naše zadovoljstvo iskoračio iz samonametnutog progonstva i donio nam glazbu jedino šarenu i šašavu kakve su i slike koje već godinama proizvodi.
Ocjena: 8/10
(Strange and Beautiful, 2024.)