John Lydon: Religija je moj neprijatelj

Ne treba slušati što ti tvoje godine naređuju, trebaš biti velik koliko god možeš biti i ne dozvoliti da te drugi povuku prema dolje i sramiti se jer uživaš u životu. Imaš samo jedan život. Upravljaj njime. – John Lydon.

John Lydon (Foto: Wikipedia)

John Lydon, kratko u Sex Pistolsima, cijeli život u PIL-u, dolazi po prvi put u Hrvatsku, gdje će u zagrebačkoj Tvornici kulture večeras nastupiti. Ne treba ga posebno predstavljati, jer to njemu ide izvrsno od ruke. Intervju je pred vama.

Koja je za tebe osnovna razlika između Sex Pistolsa i Public Image Limiteda?

John Lydon: Prije trideset i nešto godina sam se priključio bendu koji se zvao Sex Pistols. Tu sam naučio kako se rade pjesme s razumijevanjem. Nikad na taj period nisam gledao s nostalgijom. To je bio jedan veliki moment i početak kakav dobiva rijetko koje ljudsko biće u glazbi i bio je to stav potpune iskrenosti. To su Sex Pistolsi naučili dijete Rottena: reći istinu, samo istinu i ništa osim istine. Od tada imam bend Public Image Limited, koji je daleko bolji bend. Mi u ovom trenutku eksperimentiramo sa svim oblicima ljudskih emocija – dobrim, lošim i zlim. I jako se trudimo u svom nastojanju da uspijemo. Kad uspijemo onda smo potpuno slobodni od okova moderne glazbene industrije. Potpuno smo nezavisni. To je sada naš label i naša diskografska kuća, stoga objavljuemo albume za koje mislim da su iznad epiteta ‘odlični’. Koga god imalo zanima muzika bi trebali to poslušati i shvatiti kako se postaje individua i kako se pobjeđuje sranje od sistema.

Što je punk?

John Lydon: Ja sam punk. Ja sam kralj punka. Meni ne možeš reći što je punk. Ja sam to izmislio. Ja sam broj jedan. Ja sam napisao knjigu pravila i moja pravila su da nema pravila. Moraš eksperimentirati sa životom na svaki dostupni način. Pravi punk je istraživanje u kojem pronalaziš sebe i druge.

John Lydon 1986. (Foto: Wikipedia)

Kako doživljavaš Boba Dylana?

John Lydon: Bob Dylan je netko na koga sam oduvijek obraćao pažnju. Volim dobre tekstopisce. Ljude kao što je Bob Dylan treba slušati. On nije neprijatelj, već prijatelj jer te inteligentno vodi kroz život. On rješava probleme. To tekstovi pjesama i trebaju raditi. Postoji veliki broj odličnih tekstopisaca. Ja volim sve vrste glazbe. Sve što su ljudi napravili me fascinira. I ja sam samo čovjek i upoznavanjem takvih stvari sam više naučio. Kad nekog upoznaš također naučiš više. Istražujem i tražim odgovore.

Koja je bila originalna ideja u stvaranju PIL-a?

John Lydon: To prelazi uobičajene priče o rock and rollu, koji smatram prilično ograničavajućim. Primjerice pjesmu „Religion“ sam napisao kad sam bio u Pistolsima, ali sam znao da se oni s njom nikako ne mogu nositi, stoga sam morao pronaći novi način. I on se zove PIL. Problem s mnogim bendovima je u tome da sami sebe rigidno stilski limitiraju. Ja ne volim razmišljanje kroz formu. Moraš biti individualac i tako postaviti stvari izvan ‘dnevnog reda’ drugih ljudi. U suprotnom i nisi nešto pretjerano slobodan, već si rob sistema. Za mene je to samoutamničenje. Nema pravila kako se pišu pjesme. Sve što padne na pamet može biti iskorišteno. I koristi se kao dio koji se umeće u glazbu i emociju. Ja nisam samo tekstopisac. To je preograničeno shvaćanje, jer meni treba i muzika da bih podijelio s ljudima to što imam.

U prvoj postavi PIL-a su bili Jah Wobble i bivši gitarist Clasha Keith Levene. 49 ljudi je prošlo kroz taj bend, zašto?

John Lydon: Ti ljudi su bili amateri. Moraš razumijeti da su oni potpuno nepoznati i njihove osobnosti su bile slabe. 49 ljudi je prošlo kroz PIL i svi su oni prošli nešto kao koledž u tom bendu, a to je način da počnu razmišljati kao individualci i na kraju krajeva to je bend koji sam ja osnovao, ja ga financiram i ja objavljujem albume. Nekoliko puta sam bio na rubu bankrota, ali i dalje u to ulažem svaki novčić koji imam. Moje srce i duša je PIL. To volim i sadašnja postava su najbolji ljude koji su ikad svirali u bendu. Bubnjar Bruce Smith i Lu Edmonds – s njima najduže surađujem, mi smo gotovo mentalno povezani, zbog toga smo u stanju na pozornici improvizirati i Scott, naš basist koji je s nama već tri godine je vitalni i važni dio. Odlično svira, ali volimo njegovu osobnost, a osobnost je najvažnija za sviranje. Uvijek sam gledao kakav je netko čovjek kad je ulazio u bend, a ne je li tehnički dobar muzičar. Prijatelje ne volim zvati u bend jer se oni brzo pretvore u neprijatelje kad nanjuše novac. Tu lekciju sam dobro naučio. Napisao sam i pjesmu „Disappointed“ koja opisuje taj osjećaj.

Imao si stanku od dvadeset godina. Zašto?

John Lydon: Diskografske kuće mi nisu dozvoljavale da radim jer sam bio dužan.  Bio sam isključen iz glazbe. Mogao sam ići raditi nešto drugo, nešto poput snimanja TV dokumentarca, što sam volio, posebice dokumentarce o životinjama. Puno sam naučio o onim divljima iz džungle i vidio da su u puno stvari iste kao i ja. Zato me i nisu htjele pojesti. A neki dokumentarci koje sam snimao, posebice o insektima, sada su u curiculumima britanskih škola. Položio sam u međuvremenu za ronilaca, sad sam kvalificirani ronilac. Kad sam u oceanu izgubim pamet od te silne ljepote pred očima. To je božanstveno. To je acid trip ali bez gluposti LSD-a. I dobro znam o čemu pričam, ha, ha.

Kakav je osjećaj bio reunion Sex Pistolsa?

John Lydon: Bilo je dobro do pola turneje, a onda su ponovno iskrsli stari problemi, što je bilo loše jer smo bili na putu ponovnog otkrivanja nas samih. Počeli smo kao prijatelji, a nakon turneje smo bili neprijatelji i to je velika sramota. Ali ja i dalje volim te ljude, jer su mi pomogli na samom početku. To je bila jedina muzika u koju sam tada bio uključen. Volit ću Sex Pistols do kraja života. Ne volim menadžera, ali volim bend.

PIL (Foto: Wikipedia)

Što misliš o današnjim mladim bendovima?

John Lydon: Ne zanima me neka muzičarska cehovština, ili jel’ netko svira dobro ili loše. Zanima me originalnost. Ako imaš originalne ideje i sviraš u mladom bendu onda volim tvoj bend. Moj glazbeni ukus je uistinu čudan. Evo dat ću i primjer. Volim Vampire Weekend. Možda to zvuči snobovski, ali oni za mene imaju iskrenu poruku, nitko ne zvuči kao oni i kao takvi su me zaintrigirali.

Zašto ranije nisi došao na Balkan?

John Lydon: Imam problema doći u dosta dijelova svijeta. Još uvijek mi je zabranjen dolazak u Sjevernu Irsku i od strane protestanata i od strane katolika. To je priča mog života. Nedavno mi je Španjolska tek otvorila vrata. Religija je moj neprijatelj i ja to glasno proklamiram. Imam problema s ulaskom u mnoge zemlje i ako ti gadovi nastave sa silovanjem djece imat ću ih još više.

Crkva ti stvara probleme?

John Lydon: Riješio sam se svećenika još u mladosti. Nikad nisam naučio pjevati ispravno. Ja uvijek pjevam izvan tonaliteta, jer sam i tad znao da ako čuju da dječak lijepo pjeva da će ga strpati u zbor. Ako si u zboru u katoličkoj školi, u kakvoj sam ja bio, onda svećenici imaju otvoren pristup prema tebi, a to je korak do zlostavljanja. Moj stav je bio: od Johnnyja nećete čuti pjevanje. To mi je kasnije pomoglo da pronađem svoj glas. Dakle u puno stvari sam zahvalan tome što su svećenici bili zli.

Rad na posljednjem albumu ti je navodno bio dosta traumatičan?

John Lydon: Tijekom rada na posljednjem albumu sam proživio osobne tragedije. Umrla mi je pokćerka Ariana, ona je bila pjevačica u bendu The Slits, ako ste čuli za njega, umro mi je otac, a brat dobio rak, od kojeg je sada izliječen. Kad se uz to uzmu problemi s bivšim diskografom i dugovima, bilo je teško sastaviti sve pjesme i snimiti ploču. I zatim osnovati svoj label i krenuti na turneju. To je bila moja najveća životna borba, ali nakon nje sam iz svega izašao sa osmjehom.

Ti bio i jedan od pionira rapa?

John Lydon: O čemu god raperi pjevali to je samo uzdizanje samog sebe i krađa od drugih. Radio sam s Afrika Bambaataaom jednu od prvih rap ploča, da bi godinu dana kasnije Aerosmith napravili sličnu stvar s Run DMC-om, tj. „Walk This Way“. Trebalo im je godinu dana da izađu s našom idejom. Uvijek sam bio tamo, na sjecištu događanja i namjeravam tamo biti zauvijek jer je to najbolje mjesto za bivstvo. Nisam ovca, ne zanima me kuda ide stado. Zato se i ne osvrćem prema prošlosti. Sadašnjost i budućnost drže svu moju pažnju. Potrudit ću se napraviti što više toga mogu u ovom kratkom životu i to napraviti dobro.

Što može očekivati publika od večerašnjeg koncerta u Tvornici?

John Lydon: Otvorite vaše uši, oči, mozak, um, srce i dušu. Vidjet ćete da su novi putovi mogući i da je život predivan eksperiment. Budite svoji kao što smo i mi kao PIL svoji. Budite istraživači, a ne turisti. Ako ste turisti odite na Radiohead.

Zahvaljujemo se redakciji, uredništvu i novinarima Radija 808 na ustupljenom intervjuu.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X