Nakon tri dana INmusica, nastup britanskog soul ‘omladinca’ Johna Newmana na Šalati u sklopu, dvodnevnog i s IN musicom preklapajućeg Zagreb Calling festivala bio je zanimljiv after party.
Bio je to osjećaj kao kad nakon tri dana boravka pod otvorenim nebom kročite u diskoteku. Jest da su očekivano Simpy Red dan prije napunili stadion, no drugi dan ipak je nudio više adrenalina, kao što je upravo Newmanov koncert bio i primjer priličnog kockanja s posjećenošću od strane organizatorskog tima. Jest da je John Newman sezonu prije po svjedočanstvima mnogih digao sve na noge na Exitu u Novom Sadu, ali treba uzeti u obzir da je tamo uvijek veliki postotak mlade britanske publike. Na Šalati je Newman okupio oko dvije tisuće posjetitelja, što je u tjednu u kojem se održavao INmusic čak i uspjeh.
Kao netko kome je northern soul guilty pleasure mogu reći da mi je Newman čim se pojavio izvrsnim debijem „Tribute“ 2013. odmah ušao pod kožu, daleko dublje od primjerice nagrađivanog, time i puno razvikanijeg, Sama Smitha. A odgovor zašto je tako dobio sam sinoć i uživo, nakon što je Newman na kraju pobacao stalke s činelama svom bubnjaru – izgleda da je ta dimenzija lošeg dečka soula podsvjesno bila presudna. No završna destrukcija bila je samo kruna visokoadrenalinskog nastupa koji bi mogao stati u nepuni sat, ako se izuzmu nekad poduže pauze između pjesama u kojima jepjevač vježbao svoj ego i navlačio publiku na odnos idol-obožavatelji.
Newman uostalom i ima štofa za tako nešto, obzirom da odaje sliku mladog pjevača koji se ne libi zemaljskih zadovoljstava; nabacio je nešto kilograma viška, glas mu je bio rašpast kao dokaz da se prema svom najvažnijem oruđu također ponaša nehajno, kao što nije bio u stanju ni sekunde stajati u mjestu na pozornici – poput Elvisa trenutak prije nego ga je progutao Las Vegas. Ali je zato ostavio dušu na pozornici i raspametio ženski dio publike u potpunosti, jer tjelesno je predstavljao prosječni primjerak muškarca, ali je na pozornici bio utjelovljenje old school seksepila; frajera koji bi iskočio iz vlastite kože zbog emocija koje ga pritišću, bad boy u sukobu sa svijetom, zakašnjeli Marlon Brando, James Dean koji je poživio dovoljno da osjeti kako mu galopirajuća sredovječnost otima božanske atribute mladosti. Bio je polubog i poluočajnik koji želi sve nedaće plesom i pjevanjem istjerati iz sebe, dakle sve ono po što je došla i publika. I uspio je.
Jučer je Šalata bila najbolji plesni podij u gradu, a Newman je već u startu krenuo žestoko ‘otimati ljubav’ s „All My Heart“ i „Give Me Your Love“. Na trećoj „Lights Down“ sako odavno više nije bio na njemu, a bijela košulja u toj sparnoj noći potpuno mu mokra.
Uz to je pozornica bila izgrađena u retro stilu nekakvog minulog pjevačkog showa, dašak Broadwaya kakvog odavno više nema. Dakako kič kojeg je samo ubitačni plesni ritam mogao spasiti. Bend i dvije prateće pjevačice pružili su odličan performans i pratili su svog ćudljivog frontmena u stopu.
Jest, da je sve to uvježbano otprije, ali je lijepo bilo čuti nakon puno vremena pobornika stare škole Jamesa Browna kako cima bend na unisonom zakucavanju taktova po luckastom sistemu „1,2,3,4, pa 20“ na „Come And Get It“ kojom je zatvorio službeni dio koncerta prije nego se opet vratio i na bisu izveo „Not Giving In“ Rudimentala i svoj najeveći hit „Love Me Again“ koji je kulminirao već spomenutom destrukcijom bubnjarskog seta na kraju. Nedostajalo je još samo da ga netko od glazbenika ogrne plaštom poput Jamesa Browna na kraju i u transu ga izvede s pozornice.
Voljet će ga opet svi koji su došli sinoć. Nije dugo trajalo, ali je trajalo od početka. Tko je tad počeo plesati, sigurno danas osjeća svoje noge.
Zanimljivo je bilo slušati i Elemental prije Newmana u ozračju u kojem ih se nije moglo vidjeti, sa stišanom ritam sekcijom na miks pultu, kako u zvučnim soul okvirima imaju tu mellow dimenziju koja je dakako u sparini noći bila dobrodošla nakon tri dana raubanja po Jarunu. Kao da su znali… Ili bili.