Ljudi koji pišu u glazbi obično su pogonjeni svojom ljubavlju prema pjesmama i njihovim autorima i pokušavaju opisati genij koji stoji iza njih, no kod Goulda često dobivamo samo neosnovanu kritiku kako onih izvođača koji su mu tema, tako i drugih veličina.
Pišući o recentnom reizdanju drugog albuma Talking Headsa, “More Songs About Buildings and Food” spomenuli smo pedesetu obljetnicu ovog ključnog američkog new wave benda u sklopu kojega je između ostalog objavljena i njihova biografija “Burning Down the House” podnaslovljena “Talking Heads and the New York Scene That Transformed Rock” Jonathan Gould, novinar čeasopisa The New Yorker, pruža detaljni pogled na petnaestogodišnju karijeru ovog sastava započete 1975. na pozornici kluba CBGB(‘s) koju su dijelili s izvođačima i bendovima kao što su Television, Patti Smith i Ramones u formativnom razdoblju punka.
Upravo to razdoblje najbolje je opisano u Gouldovoj knjizi i to ne samo iz perspektive glazbene scene, već u širem pogledu na New York sedamdesetih koji se nalazi u upravljačkoj krizi, s ulicama zatrpanim smećem i serijskim ubojicom kasnije poznatim pod imenom Son of Sam koji napada slučajne žrtve, što će koincidirati i s prvim singlom Talking Headsa, “Psycho Killer”. Tu su i nedavno izgrađeni tornjevi World Trade Centera koji će postati poprištem za razne častohlepne performere koji će ga koristiti za točke poput hoda po žici između njegovih zgrada, skok s padobranom i penjanje po njegovim zidovima.
Za to vrijeme studenti likovne akademije na Rhode Islandu, bubnjar Chris Frantz i njegova djevojka, basistica Tina Weymouth udružit će snage sa pjevačem Davidom Byrneom čije će neobičnost kasnije biti dijagnosticirana kao oblik Aspergerovog sindroma, poremećaja iz spektra autizma, a trio će svoju paranoičnu glazbu izvoditi statično i u stilu koji namjerno odbacuje teatralnost i pretenziju tadašnjeg “korporativnog rocka”, na tragu jednog od svojih suvremenika i ranih uzora, otkačenog štreberskog tipa Jonathana Richmana čijeg će klavijaturista Jerryja Harrisona ubro uposliti da zaokruži ono što će postati poznato kao “klasična postava” Talking Headsa.
Kako bend otvara svoju diskografiju s prvim albumam “Talking Heads: 77”, Gould će svoju knjigu pretvoriti u tipičnu biografiju u kojoj se drži gustog rasporeda izbacivanja po jedne ploče godišnje i uglavnom koncipirati poglavlja tako da prate nastanak svakog albuma, da bi uslijedila neka vrsta opisa pjesmu po pjesmu, a zatim i kratko praćenje koncertnih aktivnosti i reakcije na objavljeno. “Burning Down the House” ovdje gubi dio svoje privlačnosti koju je imalo kad se više bavilo vanjskim aspektima vremena i prostora koji su djelovali na bend.
Ostatak priče fanovima će biti poznat, od suradnje s Brianom Enom započete na drugoj ploči, do njenog prekida nakon što su on i Byrne autorski preoteli kormilo od ostatka benda (Gould kaže da su kao umjetnici jedan iz drugoga izvlačili ono najbolje, a kao ljudi ono najgore), što će kulminirati njihovim nekolegijalnim preuzimanjem zasluga na klasiku “Remain in Light” gdje su njihova imena upisana u prvome planu, a što će u nastavku karijere sve više smetati ostale članove i proširivati rascjep u kojemu će se naći s frontmenom u kojega će biti usmjerene oči javnosti.
Kruna toga doći će kad profil u New York Timesu za koji su mislili da će biti o bendu bude posvećen samo Byrneu, nakon čega će uslijediti i njegovo pojavljivanje na naslovnici časopisa Time. No, kako Gould poentira, njihovo nezadovoljstvo je temeljeno u tome da oni nisu bili u stanju osvijestiti ono što je cijelom ostatku svijeta dotad već postalo jasno, a to je da David djeluje na “sasvim drugačijoj razini talenta, ambicije i imaginacije” nego ostatak benda.
To će, uostalom, biti i plastično dokazano kad Tina i Chris sa svojim vlastitim projektom Tom Tom Club ne postignu mnogo više od jednog hita, a da ni ne spominjemo Harrisonov izlet u solo vode ili album koji su 1996. snimili bez Byrnea kao The Heads. No, Gouldova antipatija prema njihovom radu izvan matičnog benda graniči s nepristojnošću. “Pravo je čudo da nisu načuli ništa o pisanju pjesama radeći deset godina s Davidom Byrneom,” piše tako na jednom mjestu.
Nemoguće je ne primjetiti Gouldov negativan stav prema gotovo svakom glazbeniku o kojemu piše u svojoj knjizi, pa tako često pretjarano kritizira bilo talent ili narav svakog od članova Talking Headsa. Ti slojevi žući nakupljaju se prema kraju knjige u toj mjeri da se moramo upitati zašto ih mora biti toliko. Ljudi poput nas koji pišu u glazbi obično su pogonjeni svojom ljubavlju prema pjesmama i njihovim autorima i pokušavaju opisati genij koji stoji iza njih.
Za razliku od toga, kod Goulda često dobivamo samo neosnovanu kritiku, kako onih izvođača koji su mu glavna tema knjige, tako i drugih veličina, između ostalih i jednog Velvet Undergrounda koji kritizira kao “pretenciozne hipstere” s nagnućem prema “ironiji i amoralnosti”, a samo bi netko s ograničenim shvaćanjem njihove glazbe mogao biti u stanju svesti jedan takav bend na ovakvu opasku. (S druge strane Violent Femmes, kojima je Harrison producirao treći studijski album, opisuje kao “Velvet Underground acolytes with a sideline in Christianity”, što je vjerojatno najbezvezniji opis ovog benda ikad zapisan na papir.)
“Burning Down the House” tako ostaje knjiga koja je izdala svoje gusto tkano obećanje pogleda na vrijeme, mjesto i okolnosti koje su manifestirale Talking Heads kao jedno od glavnih imena novog glazbenog pokreta i njujorške scene koju zaziva u naslovu, e da bi je brzo u potpunosti smetnuo s uma. Sve to Gould ispušta u korist linearnog prezentiranja njihovog puta i konačnog raspleta, točnije primitka u Kuću slavnih rock and rolla, uz codu koja se kratko osvrće na Byrneov projekt “American Utopia”.
Autor onome što bi mu trebalo biti najbitnije, a to je dohvaćanje dosega talenta Talking Headsa, dolazi rijetko, a možda mu je najbliže kad opisuje njihov rad s Jonathanom Demmejem na “Stop Making Sense”, vjerojatno najboljem koncertnom filmu svih vremena. Vjerujem da ova knjiga na većini svojih ostalih petstotinjak stranica ni upućenim obožavateljima niti znatiželjnicima u konačnici neće imati za ponuditi onoliko koliko je mogla.
(Mariner Books, tvrdi uvez, 512 stranica, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
