Deset godina je prošlo od albuma „The Soul Session“, debija tada šesnaestogodišnje Joss Stone. Iako je bila riječ o albumu soul obrada, bio je to uradak za pasti na guzicu – od izbora pjesama i nevjerojatne istovremeno zrele i emotivne izvedbe od djevojke za koju je odmah bilo jasno da je rođena pjevačica.
Joss Stone je od tada prošla centrifugu showbizza i 2011. odlučila stati na svoje ‘indie’ noge pokrenuvši vlastiti label i sama počela odlučivati o svojoj karijeri. „LP1“ iz iste godine zračio je osjećajem slobode i bio dobar znak da sve (ponovno) ide u dobrom smjeru, no koliko god taj album bio kvalitetan, nije donio i tržišnu potvrdu. Godinu dana kasnije je došao red na „The Soul Sessions Vol. 2“. Kako i ime sugerira, svi aduti su stavljeni na stol. Joss Stone je okupila veliki bend oko sebe koji se pobrinuo za sočno, bogato i organsko prezentiranje soula i funka koji je otpjevala, dok se za cjelokupnu zvučnu sliku pobrinuo producent Steve Greenberg. Pored benda angažiran je i praški orkestar kojim je dirigirao Marko Ivanović.
Glazbeni podlošci su ‘po pravilu’ „The Soul Sessiona“ potraženi su u velikoj američkoj pjesmarici evergrina, s tim da ovog puta nije u cijelosti stavljen fokus na svakom uhu dobro poznate melodije, već se krenulo u obrađivanje nekih manje znanih pjesama, posebice europskoj publici (možda razlog tomu treba tražiti u podatku da je „LP1“ na matičnom britanskom tržištu uspio dobaciti tek do 36. mjesta, dok je u SAD-u bio na 9. mjestu Billboarda). Time je ujedno i napravljena mala distrakcija od prvog Soul Sessiona – Joss je nakon deset godina svakako iskusnija i naslušanija glazbe, posebice soula s kraja 60-ih i 70-ih čime je poentirano i na njenu zrelost kao izvođačice.
Uvodna „I Got The“ Labija Siffrea koja je aranžmanski razlomljena na dva različita dijela slušatelja uvjetno navodi na krivi put jer se naglašava određena eksperimentalna doza kreativnosti u nečemo što je po svim definicijama pop album, no naredna „(For God’s Sake) Give More Power To The People“ ‘ispravlja’ stvar čime opet postaje jasna stara dobro poznata poza Arethe Franklin u kojoj se Stone osjeća kao u svojoj koži, a naravno tu je i blago nijansirani socio-politički angažman u duhu današnjeg turbulentnog vremena. Dvosmislena „While You’re Out Looking For Sugar“ Ronalda Dunbara i Edythe Wayne solidno se nadovezuje na „Sideway Shuffle“ Linde Lewis, ali je upravo ta riječ ‘solidno’ jest problem jer se očekuje ‘briljantno’. Da u toj tezi nema zabune, u smislu da je Stone svojom superiornom izvedbom otupila slušalačka čula, nešto kasnije svjedoči „Teardrops“ Womackovih.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=os2Wch10W3k[/youtube]
Tek tu postaje jasno da se takva pjesma čekala od samog početka ovog „Soul Sessiona“. U njoj se stopio duh i srž samog sessiona, od izbora, sitnih aranžmanskih promjena, do izvedbe i onog što volimo nazvati feelingom. Taj moment Joss Stone postiže još u „The High Road“ koja se definitivno ne nalazi u soul okvirima jer je riječ o prilično novoj pjesmi proslavljenoj od indie sastava Broken Bells oformljenog od strane iskusnih rock faca Jamesa Mercera i Danger Mousea.
Ako se uzme u obzir da je i „Teardrops“ pjesma koja ne spada u najpoznatiju eru organskog soula jer je napisana 1988. , a slična je situacija i s „I Don’t Want to Be with Nobody But You“ Eddiea Floyda na ovom albumu, postaje očito kako je „The Soul Sessions Vol. 2“ trebao biti ‘moderniziran’ po pitanju izbora većine pjesama. Jer upravo te pjesme novijeg datuma Stone bolje interpretira, kao da osjeća i duh vremena, a ne samo note i tonalitete. Pored toga album koji je započeo s „I Got The…“ Labija Siffrea, svojevrsnog soul alternativca iz 70-ih nekoherentno završava mljackavio-predvidljivim sentišom „Then You Can Tell Me Goodbye“ koji je izvodilo doo-wop društvance The Casinos davne 1967. godine.
Kad se podvuče crta, „The Soul Sessions Vol. 2“ nije nadmašio prethodnika. Iako je prošlo deset godina i iako se unutar njih nagomilalo iskustva, nije u potpunosti pronađen pravi put. Nekako se vraćamo na onu staru definiciju kako je rijetko koji sequel nadmašio original.
Ocjena: 7/10
(Stoned/S-Curve/Warner/Dancing Bear, 2012.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
