Na svojoj oproštajnoj svjetskoj turneji grupa Judas Priest svirala je i u beogradskoj Areni i dokazala da je i dalje u punoj formi. Bend koji se odluči na taj način oprostiti od publike uistinu zaslužuje duboko poštovanje.
Judas Priest spada u onu vrstu neuništivih bendova u kojoj su Stonesi, Maideni, AC/DC… Do drugog zaključka se nije moglo doći nakon više od dva sata koncertne rekapitulacije najboljih trenutaka četrdesetogodišnje karijere na pozornici beogradske arene pred nešto više od 12 tisuća posjetitelja koja se dogodila u petak navečer 1. srpnja.
Kao što je dobro poznato riječ je o oproštajnoj turneji prvaka hevay metala koji su odlučili povući se kao šampioni, jer i dalje posjeduju jaku energiju koju posebno pumpa frontmen Rob Halford čiji vokal ne prikazuje ni najmanje znakove umora čak i kada je trebalo vrištati u pjesmi „Painkiller“.
Iako je bila riječ i o predstavljanju posljednjeg studijskog albuma „Nostradamus“, večer je najviše pripadala pjesmama s albuma „British Steel“, „Point Of Entry“ i „Screaming For Vengeance“ Delirij su na početku izazvale „Heading Out To The Highway’, „Electric Eye“ i „Metal Gods“, dok su u središnjem dijelu nastupa ovacije krenule na „You’ve Got Another Thing Comin’“, „The Green Manalishi“ i „Turbo Lover“.
Po pitanju scenskog nastupa, Halfordov izlazak s motorom na pozornicu nije izostao, samo što se dogodio na kraju koncerta, a tijekom nastupa presvlačio se i kostimirao više nego i jedan heavy metal pjevač – ipak je on prvi homoseksualac iz tog svijeta koji je izašao iz ormara, što je su obožavatelji grupe normalno prihvatili tamo negdje krajem osamdesetih, što je bilo suprotno crnim slutnja ljudi iz glazbenog biznisa.
Jedan od najdojmljivijh dijelova nastupa zbio se tijekom izvođenja „Breaking The Law“, koju je Halford najavio kao pjesmu koja je s vremenom postala nacionalno blago i kako očekuje od cijele dvorane da je otpjeva za njega, što se i dogodilo. Okrenuo je mikrofon prema publici i ono što je slijedilo je izgledalo kao njegovo osobno uživanje u sretnom epilogu jedne velike karijere.
Naravno ta priča ipak ne bi imala zadovoljavajući završetak da je kojim slučajem izostala „Living After Midnight“ koja je još jednom rasplesala već iscrpljenu i zagušljivu dvoranu u kojoj su tijekom koncerta mnogi kolabirali uslijed vrućine i nedostatka zraka. „Hvala vam za sve, tijekom svih ovih godina“, izjavio je Halford na kraju pred euforičnom dvoranom, vjerojatno pazeći da mu se ne omakne ona posljednja rečenica: „Vidimo se idući put“, koja je do sada nebrojeno puta izgovorio.
Koliko je Judas Priest bio ubitačno precizan, toliko je Whitesnake Davida Coverdalea koje je nastupio kao posebni gost oproštajne turneje bio prljav i neprecizan. Coverdale je kao pjevač pak daleko od svojih najboljih dana. Glas mu je postao hrapav i dubok, a samim time i izvedbe. Najočitije je to bilo u „Still Of The Night“ koju je odabrao kao posljednju pjesmu. 1987. godine kad je snimio istu je bez problema bio u largi i stilu Roberta Planta, ali u 2011. to više ne može postići. U Beogradu je pjevao čitavu oktavu niže.
Time je možda propustio veliko finale jer se nije odlučio za „Fool For Your Lovin’ No More“ koju je na iznenađenje publike odsvirao skoro pa na samom početku koncerta. Najbolji momenti koncerta bili su tijekom izvođenja oprobanih koncertnih aduta kao što su „Slide It In“ i „Love Ain’t No Stranger“, dok je sam kraj ipak pripao naklonu grupi Deep Purple u kojoj je pjevač započeo karijeru. Bogradska publika je gromoglasnim aplauzom ispratila Coverdalea nakon što im je a capella otpjevao „Soldier Of Fortune“.
Kad se realno sagledaju dojmovi s koncerta, teško je ne pomisliti kako Judas Priest u cijeloj ovoj priči nikako nisu ti koji bi trebali otići u penziju.