Ove godine navršilo se pedeset godina od debitantskog albuma birminghamske grupe Judas Priest koja je uz Iron Maiden najglasovitiji predstavnik novog vala britanskog heavy metala.
Novi val britanskog heavy metala (obično skraćeno NWOBHM ) bio je nacionalni glazbeni pokret koji je započeo u Engleskoj sredinom 1970-ih i stekao međunarodnu pozornost do ranih 1980-ih. Taj naziv skovao je Alan Lewis, urednik glazbenog magazina Sounds za članak Geoffa Bartona iz 1979. godine kako bi opisao pojavu novih heavy metal bendova od sredine do kasnih 1970-ih, tijekom razdoblja pada utjecaja punk rocka i početka dominacija glazbe novog vala.
NWOBHM je poslužio kako bi se napravila distinkcija spram već etabliranih heavy metal veličina, u prvom redu Black Sabbatha kao rodonačelnika žanra, ali i hard rock giganata kakvi su u to vrijeme bili Led Zeppelin i Deep Purple. No iako je nedvojbeno da su Judas Priest definitivno bili perjanica tog doba, korijeni benda sežu doslovce do samih početaka heavy metala obzirom da je grupa osnovana 1969. u Birminghamu, svega godinu dana nakon što je Black Sabbath oformljen u istom gradu poznatom po svojim čeličanama, a proći će još pet godina dok nije došla u poziciju za snimanje i objavu prvog albuma.
U tom periodu pjevač benda bio je Al Atkins, ujedno i njegov osnivač, a do snimanja albuma „Rocka Rolla“ i jedini originalni član, obzirom da jedino po čemu su Judas Priest tada bili karakteristični bila je apsolutna nestabilnost postave. Nitko tada nije mogao predvidjeti nikakvu karijeru tom sastavu koji nije bio u stanju konsolidirati svoje redove i okupiti stabilnu kreativnu i sviračku jezgru, uz to, već na samom početku 1969. ga je obilježilo samoubojstvo gitarista Johna Perryja.
To se mijenja s dolaskom basista Iana Hilla i gitarista K. K. Downinga krajem 1970. godine koji postaju jači oslonac Atkinsu (Hill je i dan danas aktivni član benda s najdužim stažom u njemu). No, Atkins se u međuvremenu ženi i ubrzo dobiva kćer. Time dani rock and rolla za njega završavaju jer je morao potražiti stabilan dnevni posao kako bi uzdržavao porodicu. Napušta bend 1973. kada na njegovo mjesto dolazi četiri godine mlađi Rob Halford koji je imao daleko bolji vokalni performans, ali je Atkins u nasljeđe ostavio svoje pjesme.
I pored te okolnosti kreativni trojac Hill-Downing-Halford brzo sazrijeva i rapidno se kreće u smjeru agresivnijeg zvuka i kreiranja nadogradnje i ubrzanja horor koncepcije koju su uspješno 1969. startali njihovi sugrađani Black Sabbath. Već naredne 1974. bend je bio spreman udariti temelje NWOBHM-a, ali okolnosti su htjele drukčije. Judas Priest je u tome spriječio čovjek koji je bio angažiran upravo da bi im pomogao. Bio je to Rodger Bain, producent koji je već bio svojevrsna zvijezda obzirom da je producirao prva tri albuma Black Sabbatha i prva dva albuma grupe Budgie.
U grupu je pred snimanje došao i drugi ključni gitarist benda – Glen Tipton. On je isto shvatio u kojem smjeru ide kreativna energija, te je sudjelovao u kreiranju pjesama „Tyrant”, „Epitaph” i „Ripper”. Upravo je na spomenutim pjesmama Bain ‘podigao ručnu’, iskoristio svoj autoritet i saopćio bendu da su te pjesme ekstremno agresivne i kako će bend izgubiti na komercijalnom potencijalu, što je, kako je vrijeme pokazalo već s drugim albumom „Sad Wings Of Destiny“ bila kardinalna pogreška.
Spomenute pjesme su morale sačekati još dvije godine kako bi uslijedio prvi pravi proboj Judas Priesta. „Rocka Rolla“ je već u startu bio album osuđen na propast jer je Bain inzistirao da se snimaju dobrim dijelom stare Atkinsonove pjesme iako se i narativ vremena već bio promijenio, odnosno Halfordove i Downingove brojeve koji su se stilski naslanjale na njih. Zbog toga Halford nije mogao razviti svoj vokalni potencijal, već od pjesme do pjesme zvuči kao da se traži.
Prvijenac je stilski gledano priličan kupus u kojem je dosta hard rock narativa koje su u tom trenutku i jedni Led Zeppelin bili napustili, a čak je grubo bio srezan i prog rock dio priče. Naime, posljednja „Caviar And Meths“ originalno je trajala 14 minuta, ali je zbog formata albuma skraćena na dvije minute i pretvorena u kratki odjavni instrumental. Uz sve, zbog malog budžeta bend je sve pjesme snimao uživo, što je dodatno osiromašilo produkcijsku sliku kojoj je i Bain dosta kumovao jer je taj prvijenac producirao daleko lošije od albuma Budgie i Sabbatha. Iz razloga što je album u startu zvučao stilski starije i siromašnije od vremena u kojem je nastao, rezultati po objavi bili su u najmanju ruku katastrofalni.
Prodan je u svega nekoliko tisuća primjeraka. Donio je bendu priliku za prvu turneju izvan Ujedinjenog kraljevstva (Danska, Nizozemska, Njemačka i Norveška), ali ga je tamošnja kritika srezala. Ono što je potom uslijedilo bio je pravi pakao. Bend je doslovce gladovao i pokušao očajnički iskamčiti od svog diskografa Gull Recordsa 50 funti tjedno za hranu, ali je odbijen jer je UK počela tresti ekonomska kriza koja je zahvatila i izdavača.
Očaj koji je potom prerastao u gnjev prelio se izravno u samu glazbu. Time je pala odluka da više neće biti ustupaka prema nikome i da zvijer mora biti puštena s lanca. Iduća prilika ujedno je mogla biti i posljednja, odnosno sudbonosna. Halford je odlučio vrištati kao sam vrag ili kao da ga vrag goni. Pjesme „Tyrant”, „Epitaph” i „Ripper” postale su glavna nosiva konstrukcija, a Judas Priest se odlučio narugati i svojoj teškoj sudbini nazvavši drugi album „Sad Wings Of Destiny“ s kojim je 1976. i službeno kristaliziran zvuk novog vala britanskog heavy metala, no to je jedna druga priča koja se možda nikad ne bi dogodila da „Rocka Rolla“ nije tako neslavno završio.
Ako se s naknadnom pameću vratimo na taj prvijenac može se zaključiti da je u pitanju isuviše podcijenjeno djelo. Naime, u njemu je sadržan zbijeni razvojni put Judasa Priesta i upravo on nudi odgovore i spone na neke detalje iz kasnijih faza grupe, jer pioniri nikad ne idu pravocrtno prema jasnom cilju. Uvijek tu ima dosta lutanja, ali Judas Priest ni u tim lutanjima ne djeluju baš posve izgubljeni već na visini zadatka, unatoč svoj stilskoj razbarušenosti.
Uvodna „One For The Road“ uspješno u sebi spaja boogie psihodelične utjecaje ere koja je tada već bila na zalasku, no samoj pjesmi se nema što prigovoriti, dok se u šeretski nastrojenoj „Rocka Rolla“ nazire stav koji bi se mogao protumačiti i kao proto punk narativ u redovima hipika. Njoj je kao kontrapunkt postavljena već naredna prog trilogija „Winter“, „Deep Freeze“ i „Winter Retreat“ u kojoj su Judas Priest gotovo potpuno pod utjecajem Black Sabbatha da bi „Cheater“ potom zaplovila u boogie blues maniri u kojoj je pruženo prostora i usnoj harmonici, dakle instrumentu koji je nespojiv s kasnijim opusom grupe.
B stranu albuma otvrata „Never Satisfied“ u kojoj je osjetno da nije pjesma koja je rađena za Halforda jer je riječ o starijem Atkinsonovom broju, a nakon nje album skreće u sasvim drugom smjeru u završnici s dva epska broja „Run To The Mill“ i „Dying To Meet You / Hero, Hero“.
„Run of the Mill“ je zadržala do danas neki svoj prog rock šarm možda baš zato što najviše strši kao eksperiment koji odudara od Judas Priest narativa jer je sjeta te vrste u potpunosti odbačena u svim kasnijim fazama. Takvu guitar jamming baladu bi se lakše moglo pripisati Deep Purpleu. „Dying To Meet You / Hero, Hero“ je sasvim druga priča obzirom da je riječ o dvije pjesme spojene u jednu. Dok „Dying To Meet You“ ne zvuči kao pretjerano sretno rješenje, dotle „Hero, Hero“ kao da najavljuje Halfordov ulazak na stazu kojom će kasnije trasirati svoj nadaleko prepoznatljiv vokalni izričaj.
Da se na kraju moglo bez kratkog instrumentala „Caviar and Meths“, moglo se, jer doslovce i zvuči kao uvod u pjesmu kojoj je fade out presudio, te je ostavila jak dojam nedorečenosti. U neku ruku, rijetko koji debitantski album nekog velikog rock imena ostavlja toliko veliki dojam propuštene prilike kao što ga ostavlja „Rocka Rolla“, ali je također očigledno da je Judas Priest nakon njega naučio sve o zamkama lošeg albuma, jer ih više nikad nisu ponovili.
Zanimljivo je da je loša sudbina pratila „Rocka Rollu“ i kad je bend postao gigant heavy metala. Naslovnica albuma koju je dizajnirao John Pasche doslovce je i 1974. mogla biti predmet tužbe od strane Coca-Cole, ali obzirom da su tada izostali uspjeh i proboj, cijela stvar je ostala ispod radara. No s kasnijim reizdanjem stvari su postale puno ozbiljnije i vidljivije, a ulozi viši, te su Judas Priest originalnu naslovnicu zamijenili s ilustracijom Melvyna Granta koja je originalno bila objavljena kao naslovnica knjige „The Steel Tzar“ Michaela Moorcocka. Obnavljanje traume očigledno nije dolazilo u obzir.
(Gull Records 1974.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
