Drugi album Julian Lage Groupa iako je punokrvni jazz album, ipak nudi više gušta publici inače manje sklonoj jazzu.
Wolfgang Amadeus Mozart i Keith Jarrett su svoje prve javne nastupe imali s pet godina. Julian Lage je počeo nešto kasnije pa je svoj prvi koncert održao sa šest. Prva dvojica su bili u prednosti jer su odabrali klavir, dok je Lage ipak morao čekati godinu dana da mu izrastu prsti jer je njegov instrument gitara. Ok, šalu na stranu, jer je već iz ovog uvoda jasno da je ovdje riječ o čudima od djece.
Amerikanac Julian Lage u toj priči je najmlađi, a po uzoru na spomenute velikane i on je krenuo gigantskim koracima u najranijoj dobi. Rođen je 1987. godine, a deset godina kasnije dokumentarni film o njemu „Jules at Eight“ bio je nominiran za Oscara, dok je s 12 godina već nastupao i na dodjeli Grammyja. Do sada je snimio devet albuma, od kojih je na dva lider grupe. Mladi jazzer je ove godine u lipnju nastupio i u Hrvatskoj, točnije u Rovinju u sklopu prvog Avantgarde Jazz Festivala u organizaciji Dražena Kokanovića i tada je predstavio drugi po redu album „Gladwell“ svog projekta Julian Lage Group. Autor ove recenzije nažalost nije prisustvovao istom, tako da ga s pravom može ubilježiti na vrh liste „godišnjih propusta“. Utjeha se može pronaći u tome da je Julian još uvijek mlad i da će nas sigurno opet posjetiti u godinama koje dolaze.
„Gladwell“ spada u onu vrstu jazz djela koja istovremeno koketiraju s modernim glazbenim trendovima kao što i posjeduju dovoljno upliva u tradiciju. Lage je mlad, ali nije suhoparni štreber koji „bježi“ u sigurnu sjenu jazz standarda. No opet „Gladwell“ ne odiše toliko eksperimentalnim duhom, koliko je pitak i radiofoničan.
Već uvodna „233 Butler“ pršti od stilova – nudi atmosferičnost americane, protkana je latin jazzom, a jedna od kulminacija kuha filmskom kakofonijom uz odlično naglašenu uzavrelu solo točku bubnjara i perkusioniste Tupaca Mantille, koji svoju temperamentnost pokazuje i u sanjivoj „Margaret“ koja slijedi. No u njoj su ipak u prvom planu Lageove gitarističke bravure koje se isprepliću s glazbenom temom koju unisono izvode saksofonist Dan Blake i čelist Aristides Rivas.
Lageov stil je izuzetno naklonjen prema slušatelju. Poigrava se figurama s odličnim osjećajem za mjeru. Solaže su mu onomatopejskog karaktera – ili zagrme poput uragana ili samo prolete poput lahora ne remeteći cjelokupni ugođaj. A kad i zagrmi, to se dogodi u pravom trenu, da bi se nakon toga opet pritajio i čekao pravi trenutak. On nije tip gitariste koji mora svoj ego zakucati u „centar svemira“ i onda beskonačno onanirati na svom instrumentu kako bi dokazao suverenu vladavinu nad gitarskim žicama. I kad ima solo kompozicije, pakira ih u format minijatura koje su u funkciji tematskih intermeca koji uspješno stapaju prelaze i pomažu u doživljavanju albuma kao cjeline.
Dokaz tome su latin jazz povjetarac „Point The Way“, zatim stapanje folka s ragtime elementima u „Freight Train“, kao i klasičarska „Listen Darkly“ u koju je unio elemente rocka i odlično je iskoristio kao uvod u posljednju „Telegram“ s kojom je dobrano zagazio u country kojem je također dao virtuozni jazz štih. Sličnu ulogu pripremanja terena za devetminutnu „Iowa Taken“ dodjelio je i jazz evergrinu „Autumn Leaves“ koju je sveo na pop minutažu, odnosno neuobičajene tri minute. To je također jedan od dokaza umjetnikove hrabrosti i slijeđenja vlastite glazbene vizije, jer čak devet pjesama, od dvanaest koliko ih se nalazi na albumu potpisuje sam Lage.
Pitkost koju Lage i njegov kvintet nudi može biti kamen spoticanja kad je riječ o ustupcima prema publici manje sklonoj jazz glazbi. Nedostaje također i dovoljno elemenata iznenađenja koji bi Lageovu virtuoznost odnijeli u drugu dimenziju i time razbili pravocrtnost nizanja skladbi. Julian Lage jest mladi virtuoz, ali još uvijek ne posjeduje snagu probijanja okvira na način kako to rade primjerice njegove mlade kolege Jason Moran & The Bandwagon i Brad Mehldau.
No kao što je već rečeno, Julian Lage je još uvijek prilično mlad i ne treba mu nimalo zamjeriti što se možda u ovom trenu želi svidjeti mlađoj publici, bez obzira što je jazzer.
Ocjena: 8/10
(Universal Music, 2011.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
