Deveti album avangardnog kolumbijskog kantautora apsurdistička je simfonija buke i kaosa na koju se može i plesati u ritmu psihodelične cumbije.
“Molili smo se divovskom, svirepom oposumu da siđe s neba i osveti nas. ‘Pojedi bogate,’ preklinjemo ga, a on nam odgovara gustom glazbom, mješavinom zviždanja i zveckanja kostiju, kostiju najbogatijih: chak-chak-chak-chak!” Kad neki album izađe praćen manifestom poput upravo citiranoga, to je već samo po sebi dovoljno da mu se posveti pozornost, a kad je u pitanju izdanje najbolje global sounds etikete, Gliterbeat Records, jedinog labela čije ni jedno izdanje ne treba propustiti, onda nema dvojbe da vas očekuje uzbudljiva sonična avantura.
Julián Mayorga avangardni je kolumbijski kantautor čiji je deveti, netom objavljeni album “Chak Chak Chak Chak” kritičare nagnao na usporedbe s trijumviratom osebujnih glazbanika koji čine brazilski luđak Tom Zé (kojeg je od zaborava u devedesetima spasio David Byrne), njegov američki imenjak Tom Waits te njihov srodnik po čudaštvu, Captain Beefheart.
Usporedba s dobrim kapetanom Van Vlietom postat će jasna čim čujete kakofonični džumbus uvodne “No te comas las blanquísimas mofetas” (u prijevodu “Ne jedite bijele tvorove”, što odmah asocira i na Franka Zappu i njegov album “Apostrophe (‘)” koji je nedavno doživio deluxe reizdanje) praćen apsurdističkim tekstovima u duhu ranije citiranoga manifesta, dočim će i veza s Waitsom postati jasna u estetici koju će u kasnijoj fazi njegove karijere ovaj onomatopejski opisati kao “Clang Boom Steam”.
Daljnje paralele s američkim Tomom dolaze u opisanom ritmu “kosturskoga marša” opisanog u uvodnim riječima, a kakav smo čuli na Waitsovom postapokaliptičnom remek djelu “Bone Machine”, ali i u kaotičnom zviždanju i zvrndanju koje zvuči kao da vam se u kuhinji ruši polica s loncima i tavama u “El Vorrh” koji će predanije slušatelje možda posdjetiti na album kazališne glazbe “The Black Rider” i njegovu teško prohodnu skladbu “Gospel Train”.
Mayorga na albumu djeluje kao one man band, svirajući oštre gitarske dionice (ne suviše različite od onih Waitsovoga pobočnika Marca Ribota kojeg ćemo ovaj tjedan gledati u Lisinskom s Los Cubanos Postizos), ready made udaraljke (među kojima sigurno ma i ranije spomenutoga posuđa) i elektroničke loopove i usto svojim izvrnutim glasom pjeva i nadrealističke stihove o štakorima, psima i zmijama te vulkanima koji prijete gradu u njihovome podnožju.
Sve je to umotano u nešto što se može iščitati kao oštra antikapitalistička i protukonzumeristička poruka, a isto tako popisu eksperimentalnih izvođača koji su djelovali na kolumijskoga dadaista treba dodati i The Residents čiju je pjesmu “Semolina” s kraja sedamdesetih (s albuma “Duck Stab”/Buster & Glen”) Mayorga ovdje prilagodio i prepjevao u duhu svog osebujnog izričaja.
Već je pogledom na naslovnicu ploče koja prikazuje kokoš koja prolazi cestu u posveti slavnom američkom vicu jasno da “Chak Chak Chak Chak” predstavlja nešto drugačije na ovogodišnjem meniju, nešto za glazbene avanturiste spremne za uvrnute zalogaje, no ispod svog suludog nereda koji proizlazi iz Mayorginoga kreativnog uma, ostaje činjenica da je u pitanju ploča puna gotovo plesnih ritmova psihodelične cumbije koja bi se lako mogla naći na playlistama ljubitelja svega uvrnutog.
Čas pitak, čas neprohodan, a u svakom trenutku spreman da vam iznad glave ispusti krdo upitnika, “Chak Chak Chak Chak” je ludo iskustvo koje si s lakoćom pribavlja titulu jednog od najboljih WTF albuma godine.
Ocjena: 8/10
(Glitterbeat Records, 2024.)