Kako hair metal, pitate? Hvala na pitanju, sjajno!

Kad 18.000 ulaznica za koncert u londonskoj Wembley Areni plane za manje od 24 sata onda je teško tvrditi da je nešto na izdisaju, iako ga takoreći nema u vidokrugu. Razlog londonskog hypea bio je koncert hair metal veterana Def Leppard i Mötley Crüe, te vjerovali ili ne mladih snaga u usponu, grupe Steel Panther.

Motley Crue u Wembley Areni (Foto: Marin Račić)

Kada desetak tisuća fanova u glas pjeva zajedno s predgrupom, a znamo da predgrupe obično nitko ne šljivi, jednostavno znate da prisustvujete nečem posebnom. Predgrupa je Steel Panther, datum je 14. prosinca 2011., a lokacija je Wembley Arena u Londonu. Svih 18.000 karata bilo je rasprodano za manje od 24 sata od puštanja u prodaju još prije par mjeseci što dovoljno govori o interesu publike. Radilo se o zadnjem koncertu UK turneje sa hair metal lineupom iz snova: Def Leppard, Mötley Crüe te već navedeni Steel Panther.

Urnebesni Steel Panther fantastično su otvorili show: mješavina sjajno odsviranog L.A. glam metala kombinirana s humorom između svake pojedine pjesme (npr. “Nisam debela verzija Bret Michaelsa nego mršava verzija Meat Loafa… i to s boljom frizurom!” kaže Michael Starr, vokal, popraćen smijehom publike) razdrmala je i dobrano zagrijala publiku.

Steel Panther u Engleskoj uživaju kultni status, iako su službeno bili predgrupa. Radi se o bendu koji je imao već nekoliko nastupa na Download festivalu, rasprodani Brixton Academy prošle godine, a upravo su i najavili headlining UK turneju za 2012. Za čitatelje koji nisu upoznati s njima, Steel Panther parodiraju glam metal bendove 80-ih, sviraju već desetak godina po raznim L.A. klubovima, te su malo po malo došli do zvjezdanog klupskog statusa u SAD-u. Na pozornici su svirali s raznim zvijezdama poput Pink, Phil Anselma, Cee Lo Greena, Tom Morella, Scott Iana, Corey Taylora, Justin Hawkinsa, Paul Stanleya, Vince Neila itd. Malo prošvrljajte po YouTubeu i naći ćete brdo klipova s raznih nastupa. Napokon su dočekali svojih 5 minuta slave, a jedini im je problem što su promašili vrijeme: da su svirali prije recimo 25 godina prodali bi nekoliko milijuna albuma i uživali u svim blagodatima života rock zvijezda. Srećom, i ovako im i više nego dobro ide: izdali su dva albuma (“Feel The Steel” i “Balls Out”), te osim nastupa na domaćem terenu, često idu na turneje po Europi i Australiji.

Steel Panther u Wembley Areni (Foto: Marin Račić)

Vratimo se koncertu… Za vrijeme dok svira predgrupa obično u dvorani ima malo publike, pije se pivo u hodnicima i svi čekaju glavne zvijezde večeri, no ovaj put bilo je sasvim drugačije. Pred 10-ak tisuća fanova odsvirali su 45-minutni set, a publika ih je prihvatila kao jedne od zvijezda večeri. Ne samo da su sjajni muzičari nego su i odlični zabavljači i vidi se kako uživaju u svakoj minuti nastupa. Naravno, bilo je i zbornog pjevanja, a definitivno je zanimljivo čuti kako cijela dvorana nakon Michael Starrovog “’Cause my heart belongs to you / My love is pure and true / My heart belongs to you” nastavlja jednoglasno s “…but my cock is community property”.

Stihovi su, kao što se može pročitati, urnebesno smiješni i vulgarni te se u niti jednom trenutku se ne trude izgledati kao ozbiljan bend: sve što rade potencirano je i izvrnuto na humor. Zamislite sebe kako stojite pred nekoliko tisuća ljudi i mrtvi hladni pjevate stihove poput: “Sometimes you think that I’m a jerk / When you catch me fucking your friends from work / I’ll be there to catch you when you fall / If you buy me an iPhone you can give me a call” (“Stripper Girl” s albuma “Feel The Steel”)?!

Motley Crue u Wembley Areni (Foto: Marin Račić)

Možete ih voljeti ili mrziti, ali energija kojom zrače osjeti se u svakom trenutku dok su na pozornici. Steel Panther službeno nemaju niti jedan hit i nisu prodali milijune ploča, ali ukoliko imate priliku definitivno ih pogledajte uživo!

Nakon 15-20 minuta pauze potrebnih zbog promjene opreme na pozornici, Mötley Crüe bombastično su krenuli s gromoglasnom svirkom. Nakon 30 godina postojanja i dalje zvuče sjajno uživo! Otvorili su s “Wild Side”, te  je uslijedio niz hitova iz dugogodišnje karijere. Odsvirali su sve što je publika očekivala uz naravno hrpu pirotehnike, veliki video wall, te nešto još neviđeno, ali o tome malo kasnije. Jedina slabija karika je vokal Vince Neila koji očigledno ne može otpjevati sve ono što je mogao prije 15-20 godina, ali uz nastup kakav imaju to se praktički nije ni osjetilo. Vincea je bilo po cijeloj pozornici, stvarno je pravi frontman koji u svakom trenutku zna gdje biti, što napraviti i kako animirati publiku. Nije posustajao tokom cijelog koncerta i stvarno kapa dolje. Ostatak benda standardno odličan: Mick Mars i dalje glumi svijeću na pozornici i izgleda kao hodajući mrtvac, ali zato pržiiiiiiii… Nikki Sixx razvaljuje, a Tommy Lee kažnjava bubnjeve i dalje.  Jednom riječju: sjajno!

Da ne bi sve bilo tako vatreno, pobrinuli su se izvedbom “Home Sweet Home” u polu-akustičnoj varijanti: Tommy Lee na klaviru, ostatak benda uz njega, te naravno zborno pjevanje svih 18.000 posjetitelja.

Nastup im je bio neprekidan vatromet gromoglasnih rifova i basova, svakim udarcem bas bubnja tresao se pod dvorane, a nije bilo niti jedne stvari koju publika nije znala. Često se zna desiti da bend odsvira neku stvar sa zadnjeg albuma kojeg publika nije prihvatila kao stare stvari, međutim ovdje su “Saints of Los Angeles” i “Mf Of The Year” (obje sa zadnjeg albuma) prihvaćene kao i stare stvari. Čak i solaže nisu bile davež kao što to često zna biti, nego su izvedene s mjerom, dovoljno kratke i zanimljive. Mrak.

Što se tiče scenskog nastupa, samo Kiss koristi više pirotehnike i efekata od Crüeovaca. Vidi se koliko truda je uloženo u efekte i ozvučenje, a posebna priča je Tommy Leeov bunjarski solo. Cijeli kit bubnjeva montiran je na platformu koja je pričvršćena za ogroman prstenasti rešetkasti nosač. Platforma se tijekom sola rotira za 360 stupnjeva zajedno sa svim bubnjevima i naravno Tommyem! Pogledajte video clip pa će vam sve biti jasno. Tommy je provozao i jednog od fanova iz publike na posebno pripremljenom sjedalu što je publiku posebno oduševilo.

Gromoglasnom izvedbom “Kickstart My Heart” zatvorili su svoj nastup te je uz zujanje u ušima i adrenalinski šok u zraku ostalo jedno jedino pitanje: Mogu li Def Leppard nadmašiti Crüe? Nakon 20-ak minuta dobili smo i odgovor na to pitanje…

Ne mogu.

Def Leppad u Wembley Areni (Foto: Marin Račić)

Uza svo dužno poštovanje na sjajnoj svirci, ogromnom video wallu i odličnom osvjetljenju, Def Leppardima je nedostajalo “ono nešto”. Da, publika je otpjevala s njima balade poput “Two Steps Behind” i “Bringin’ On The Heartbreak” te uz pregršt ultrapoznatih hitova kao “Rocket”, “Animal”, “Hysteria”, “Pour Some Sugar On Me” itd zabave nije nedostajalo, ali izostao je onaj osjećaj rušenja svega pred sobom. Vjerojatno da Steel Panther i Mötley Crüe nisu bili tako dobri ne bi ovo toliko došlo do izražaja jer su Leppardi odsvirali tehnički sjajno: Phil Collen i Viv Campbell gitarske su dionice odsvirali odlično, Rick Allen i dalje sjajno odrađuje bubnjeve, a Rick Savage je maestralno odradio bas. Joe Elliott, za razliku od Vince Neila, i dalje može otpjevati sve dionice bez problema što je dalo dodatnu dubinu nastupu. No, kad se sve ovo zbroji i dalje im je nedostajala energija ostalih bendova. Da li se radi o umoru ili jednostavno tako sviraju, autoru ovih redaka nije poznato.

Def Leppard u Wembley Areni (Foto: Marin Račić)

Prilikom dolaska do Wembley Arene primjetio sam u podzemnoj željeznici masu fanova koji su također išli na koncert i zanimljivo je bilo gledati majice koje su nosili: dominirale su majice Steel Panther, a Mötley Crüe i Def Leppard su bili podjednako zastupljeni. Kako ne bi ostalo sve na tome, bilo je i pjevanja i to “Party All Day (F**k All Night)” i “Death To All But Metal” – obje od Steel Panther.  Go figure, rekli bi Englezi…

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X