Kako je ugušena prva ‘piratska’ zajednica u Hrvatskom Zagorju

Jeste li znali da je Hrvatsko Zagorje prije 40 godina bilo poprište prve borbe tadašnjeg socijalističkog sistema s piratskim radio stanicama?

  • 1
    Share
Prizor iz filma ‘Nek se čuje i naš glas’

Već tjednima vani vlada polarna hladnoća, ali u internetskom prostoru kuha itekako. Dok dnevno 2-3 filesharing servisa nestaju s internetske karte svijeta jer SOPA, PIPA i ACTA djeluju iako nisu verificirane od strane najviših zakonodavnih tijela i dok pokret otpora Anonymous otvoreno poziva da se cijeli ožujak internetski korisnici suzdrže od legalnog i ilegalnog downloadinga kako bi se osjetili poražavajući rezultati u tom mjesecu za globalnu industriju zabave, Hrvatska se također priključila „trendu“ i postala žarište sukoba.

O tome da se promptno treba stati na put „pirateriji“ sve je protekli tjedan sažeo u govoru Predsjednik Republike Ivo Josipović, uz to skladatelj i pravnik koji je svojevremeno pravno oblikovao djelovanje Zavoda za zaštitu autorskih prava, tj. ZAMP-a. Odgovor od strane Anonymousa (domaćih ili stranih) došao je u obliku privremenog rušenja stranice Predsjednika države. Za danas su najavljeni ulični prosvjedi protiv potpisivanje ACTA-e (akta koji je tri godine pripreman u velikoj tajnosti) u Zagrebu, Rijeci i Osijeku, a sad hoće li ih omesti loše vremenske prilike vidjet će se danas u 15 sati za kada su najavljena okupljanja. Dakle stvar je došla do ulice, reklo bi se.

Kao prolog cjelokupnoj situaciji nekako se najbolje čini potražiti odgovore u prošlosti, odnosno što nam Majčica historija može reći o nekim sličnim situacijama o sistemu koji je bio više sklon represiji nego osluškivanju toga što narod misli. Riječ je o jednom kratkom dokumentarnom filmu koji se može u cijelosti pogledati na Youtubeu zahvaljujući još uvijek slobodnom internetskom prostoru i djelovanju anonimne osobe, koja će se po najavljivanoj ACTA-i svrstati u koš s kriminalcima, a u ovom trenutku ću se odvažiti i nazvati je čuvarem nacionalnog blaga koji je odlučio jedan djelić prošlosti učiniti dostupnim svima.

Naime jako je malo poznato da je Hrvatsko Zagorje početkom 70ih godina prošlog stoljeća bilo prostor gdje su ilegalne radio stanice nicale poput gljiva poslije kiše, a sve je to zabilježio velikan domaće celuloidne vrpce Krsto Papić u petnaestominutnom dokumentarnom filmu „Nek se čuje i naš glas“ snimljenom 1971. godine. Naime tadašnji zagorski radio amateri su zahvaljujući ljubavi prema radiju kao mediju i priučenim znanjima iz elektrotehnike emitirali program „svak’ sa svog brda“ za svoje i okolna sela. Radio Kutnjak, Radio Cerje, Radio Kučan, Radio Donje Ladanje samo su dio radio amaterske mrežu koju je Papić obradio. Njihov program je bio daleko napredniji i kompliciraniji za izvesti od današnjeg poimanja, primjerice, internetskih radio programa u kojem se na random vrte datoteke pjesama najčešće bez onog prijeko potrebnog ljudskog doticaja koji svojim djelovanjem svemu daje dušu.

Nije to samo bilo puštanje ploča po sistemu „želje i pozdravi“. Nipošto! Kao što Papićev dokumentarac prikazuje, upravo je zbog nedostatke tehničke podrške unutar navedenih radijskih postaja sve išlo uživo, pa je tako cijeli seoski orkestar znao ujutro biti postrojen u dvorištu radio stanice Kutnjak, spreman za sviranje na znak voditelja koji bi po jutarnjem pozdravu slušateljima stavio mikrofon na prozor nakon čega bi orkestar zasvirao. Ista stvar je bila i s lokalnim pjevačima i glazbenicima – svi uživo pred jedan mikrofon u skučenoj prostoriji u kojoj je za to vrijeme domaćica priprema štrukle.

Na istima je u program išao i tečaj učenja njemačkog jezika za sve one koji su se za pronalazak radne sreću spremali na put u Njemačku. Ilegalne radio postaje su se upuštale i u komplicirane forme poput izvođenja radio drama s lokalnim glumačkim entuzijastima, a bili su tu i izravni radijski prijenosi osnovno-školskih orkestara koji su svoj nastup imali u učionici.

Zanimljiva je pojava i autohtona preteča današnjih repera – pitoreskni lik koji glasom sprženim od dugogodišnje konzumacije zagorskih vina u rimi ad hoc daje komično-angažirane komentare na tadašnju društveno-socijalnu situaciju, pa čak i na Nixonov posjet Drugu Titu. Papić je svojom kamerom uhvatio i seoske političke komentatore koji su kao ljudi „s grunta“ tumačili svojim slušateljima kako će se određene odluke donošene iz gradskih i političkih centara koje se tiču seljaka odraziti na njih, a to tadašnjim dušebrižnicima koji su se brinuli za „sklad radništva i seljaštva“ nipošto nije išlo u korist.

Prizor iz Papićevog filam ‘Nek se čuje i naš glas’

Iz filma je itekako vidljivo da su tadašnje ilegalne radijske postaje razasute po zagorskim bregima bile kondenzator stvaranja javnog života cijelih zajednica na prostorima na kojima se društveni život kao takav nije previše mijenjao još od vremena kad je izmišljen prvi plug. No na tu vrevu i živost kojoj su se entuzijastično priključili brojni gruntovčani, tadašnji sistem nije gledao nimalo blagonaklono. Stav tada intervjuiranog lokalnog partijskog čelnika sažet je u riječima: „Posjednici privatnih i divljih radio stanica ustvari vrše štetnu djelatnost jer rade neorganizirano i nekontrolirano, a čim neka osoba može sa svojoj radio stanice emitirati sve što želi to može biti i opasno u određenim momentima. Sve u svemu njihova djelatnost je štetna društveno, politički, moralno i materijalno.“ Zvuči li vam to poznato? Zvuči li vam to moderno? I jedno i drugo. Stari je to „evergrin“ koji se i danas zborno pjeva, jedino su aranžmani nešto moderniji i ritam je brži.

Jedan od tadašnjih entuzijasta sažeo je epilog Papićevog dokumentarca riječima: „Moja stanica više ne radi… Od nedjelje. Tu radio stanicu su mi oduzeli već po šesti puta. Ja ne znam koga to može smetati? Ja govorim iz svoje kuće i zašto se taj glas ne bi mogao čuti i dalje? Ja ću i dalje nastaviti s time jer imam veliki hobi i veliku želju za tim i ne mogu mi je uzeti kao ni moju pamet.“

Da smo tada možda imali kapitalizam, dotični entuzijast bi ako ništa drugo po sistemu volje i znanja mogao dogurao bar do šefa tehnike na nekoj današnjoj televiziji, jer bi valjda bilo sluha za sitno poduzetništvo. No kako smo tada u krivo vrijeme imali krivi sistem, valjda je tako i danas. Kapitalizam nam je došao u huda vremena, kad po represivnoj agendi djelovanja i casino dužničko-monetarnoj politici sve više liči na sistem koji je pao zajedno s Berlinskim zidom.

A eliksir izlječenja možda leži u naslovu Papićeva filma, parafrazirano: samo se treba čuti i nečiji drugi glas. Izgleda da je to u ovom našem vrlom svijetu i dalje problem. Ili možda veliki igrači uistinu uz istančan amore populus misle na sudbine umjetnika koje svojom akcijom žele zaštiti od „divljih i ilegalnih“ internetskih pirata? Kakav povijesni prevrat! Je li moguće da vlast i umjetnici ovog puta hodaju ruku pod ruku?

Iako povijest nas uči da je agenda djelovanja velikih igrača obično uvijek na principu stare latinske izreke Quod licet Iovi, non licet bovi, oliti: Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu.

Pa sad tko je vol u cijeloj priči?

  • 1
    Share

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X