Svi trendovi su prolazni, cajke su vječne.
Famozne cajke u Hrvatskoj imaju oduševljene poklonike i nepomirljive protivnike, po svemu sudeći podjednako brojne i agilne. Poklonici su danas najprisutniji na društvenim mrežama, dok protivnici još uvijek drže prevagu u mainstream medijima. S vremena na vrijeme oni podižu medijske hajke i pokušavaju izazvati moralnu paniku, uglavnom bezuspješno. Pritom u slabo pripremljenim akcijama stalno ponavljaju istu grešku i čekaju da pošast prođe, kao da se radi o još jednom sezonskom trendu.
Međutim, u nagomilanim predrasudama o cajkama ništa nije toliko pogrešno kao vjerovanje da je to neugodno zavijanje kod nas došlo jučer ili prekjučer, pa bi se do sutra moglo ispuhati. Cajke smo zapravo dobili prije pedesetak godina s prvim Jugotonovim bestselerima, samo su tada nosile drugačiju etiketu – novokomponovana narodna muzika.
Druga velika zabluda o cajkama proizlazi iz one ksenofobične priče da su ušle u Hrvatsku s masovnim ratnim migracijama iz Bosne, a prije ih nije bilo. U ratnim i poratnim godinama Zagreb je zbilja vidio par koncerata koji su u grad unijeli specifičnu atmosferu bosanskog derneka. Najinteresantniji primjeri su humanitarka Halida Muslimovića 1995. u Domu sportova i povratnički poslijeratni nastup Hanke Paldum u Lisinskom, ali od njih nije bilo ni velikog prometa ni trajnih posljedica. Tek su epohalne narodnjačke masovke poput maksimirskog koncerta Lepe Brene na otvaranju Univerzijade ili aktualne turneje „Od istoka do zapada“ njene snahe Aleksandre Prijović do kraja otkrivale zapanjujuću brojnost hrvatske folkerske publike i pokazale tko su glavni igrači u estradnoj utakmici.
Ekspeditivni narodnjaci držali su najprofitabilniji sektor jugoslavenske i postjugoslavenske diskografije i odigrali ključne uloge u pomicanju kulturno-civilizacijskih krugova od istoka prema zapadu. Hrvatska se, zbog svojeg zemljopisnog položaja i povijesnog naslijeđa proteže kroz tri kulturno-civilizacijska kruga, mediteranski, srednjoeuropski i balkanski. U njima se tijekom nekoliko desetljeća oblikovala suvremena domaća popularna muzika koja je u pojedinim etapama bila više ili manje izložena angloameričkim i globalnim utjecajima, ali uvijek obojena lokalnim zvučnim koloritom. U formativnom razdoblju 1950-ih i 1960-ih odvijala se intenzivna mediteranizacija, prije svega pod talijanskim utjecajem, što je detaljno opisala pulska povjesničarka Anita Buhin u knjizi „Jugoslavenski socijalizam – sa okusom mora, sa okusom soli“.
Buhin je došla do zaključka kako je impresivan razvoj zabavne glazbe mediteranskog stila, prikazan kroz opatijske i splitske festivale, bio državno kontrolirani projekt usko povezan s planovima za ekspanziju turizma na Jadranu. Cijelo hrvatsko primorje je u to doba bilo jasno pozicionirano u mediteranskom kulturno-civilizacijskom krugu. Najprepoznatljivija lokalna pučka glazba, dalmatinsko klapsko pjevanje, uspješno je inkorporirana u novu zabavnu muziku interpretiranu i produciranu na tragu popularne talijanske festivalske kancone sa San Rema.
U srednjoeuropskom kulturno-civilizacijskom krugu među njegovim starim šlagerima i tradicionalnim plesovima nije bilo takvog potencijala, iako su na toj strani ostvareni neki od najzapaženijih izvoznih rezultata domaće diskografije s njemačkim hitovima Ive Robića i polkama braće Avsenik. Dublje u unutrašnjosti popularni zabavnjaci s Opatije i Splita naišli su na prejaku konkurenciju. Novokomponovana narodna muzika (NNM) doživjela je nagli procvat početkom 1970-ih kad je spremno odgovorila na brzu industrijalizaciju i urbanizaciju koja je prethodnih godina zahvatila balkanski kulturno-civilizacijski krug. Novi narodnjaci odmah su tražili lovu i slavu, što tradicionalna narodna muzika nije imala u ponudi.
Tradicionalisti su nastavili s merakom pjevati svoje sevdalinke u Bosni i Hercegovini, starogradske skadarlijske i vranjanske u Srbiji i tamburaške bećarce po Vojvodini i Slavoniji, ali dobitna kombinacija za estradni jackpot bilo je hladno i proračunato pokrivanje daleko šireg teritorija s neizostavnim gostovanjima kod jugoslavenske zapadnoeuropske dijaspore pošto je primijećeno da se tamo vrti najveća i najbrža lova. Na tom putu prema zapadu balkanski tradicionalisti nisu više imali nikakvih izgleda da prvi dođu do cilja.
U Hrvatsku su sevdalinke i starogradske sporadično ulazile preko Jugotonovih izdanja, ali to su bili relativno skromni dometi u usporedbi s tamburaškom glazbom koja se proširila iz Slavonije prema Zagrebu i postala nacionalni brend u većini kontinentalnih krajeva. NNM je jednostavno zaobišla tamburašku konkurenciju i pojurila auto cestom Beograd – Zagreb do Doma sportova koji je bio najpouzdanija mjera uspjeha u to doba. Prvaci NNM-a poslije su prozvani folkerima premda su se na folklor jače oslanjali samo u pjesmama zavičajne tematike.
U standardnom, srcedrapajuće tužnom ili lumperajski veselom folkerskom repertoaru bilo je puno više kafanskog zvuka, uz značajan iako slabo priznat doprinos romskih muzičara limitiranih jezičnom barijerom i latentno izloženih rasnoj profilaciji. Prvi romski muzičar koji je skršio sve barijere bio je Muharem Serbezovski kad je 1974. u pjesmi „Ramo, ramo, druže moj“ prepjevao bollywoodski hit „Rama, Rama“ i barem nakratko osvojio najširu publiku.
Odnos kafanske subkulture prema folkloru bio je znatno kompleksniji. Institucionalni folklor organiziran u gustu mrežu kulturno-umjetničkih društava pripadao je svima, podjednako starima i mladima, muškarcima i ženama. Za razliku od KUD-ova kafane su bile ekskluzivna okupljališta odraslih muškaraca, a žena je mogla unutra samo kao konobarica ili pevaljka. Iz tipičnog kafanskog miljea izašli su gotovo svi viđeniji folkeri afirmirani 1970-ih i 1980-ih, osim Hanke Paldum i Duška Kuliša koji su došli na scenu preko audicije za vokalne soliste narodnog orkestra RTV Sarajevo i Nade Obrić transferirane u Jugoton s pozornice sarajevskog KUD-a Slobodan Princip – Seljo.
Kafanski opuštena novokomponovana narodna muzika u prvom naletu nije se konfrontirala sa zabavnjacima. Imala je sigurno zaleđe u izdavačkim kućama PGP RTB i Diskos, imala je vlastite festivale poput Ilidže koja je od 1964. funkcionirala kao narodnjačka Opatija, a u međuvremenu je dobila vrlo utjecajne vlastite medije poput Radio Šapca koji je od 1971. emitirao na srednjem valu i pokrivao maltene cijelu Jugoslaviju. Problem je nastao kad se umiješao sveprisutni Jugoton i potpisao ugovore s folk zvijezdama Silvanom Armenulić, Tomom Zdravkovićem i Hašimom Hučukom – Hokijem, interpretatorom najvećeg kafanskog hita s početka 1970-ih „Nazdravite drugovi“.
Jugoton je u tome vidio izvrsne prilike za povećanje ukupnog prometa, a njegovi zabavnjaci samo opasnu prijetnju i nelojalnu konkurenciju. Pokret otpora bio je najjači na zagrebačkoj televiziji koja je nevoljko puštala u program Jugotonove ekskluzivce, dok drugim folkerima obično nije davala nikakvu minutažu.
Prvi ozbiljan incident prijavljen je 1975. kad je Silvani Armenulić naprasno otkazan rasprodani koncert u dvorani Lisinski, navodno zbog tehničkih problema. Posljednja koordinirana akcija protiv narodnjaka izvedena je 1987. u kuloarima Splitskog festivala. Zdenko Runjić imao je pjesmu za Lepu Brenu, a Tonči Huljić za Miroslava Ilića. Zbog pobune hrvatske zabavnjačke pjevačke elite Split ’87 ipak je održan bez nastupa mega popularnih folkera.
Dok su zabavnjaci u neravnopravnoj borbi grčevito branili svoja zadnja velika festivalska uporišta, odnos rokera prema narodnjačkoj invaziji bio je znatno fleksibilniji i pragmatičniji. Zbog dobro plaćenih angažmana neki su stari rokeri momentalno promijenili stranu. Milić Vukašinović štancao je hitove za Hanku Paldum, Kornelije Kovač za Lepu Brenu, a renomirani gitarist Sava Bojić iz beogradske prog-rock grupe Tako prešao je u Južni vetar, gdje ga je poslije zamjenio još razvikaniji roker Josip Boček iz Korni grupe.
Kad se pročulo koliko stari rokeri zarađuju na narodnjakim gažama, mlađi su se sami prijavili. Saša Lošić je već na prvom albumu Plavog orkestra „Soldatski bal“ snimio duet s Nadom Obrić, a novosadski heavy metal bend Griva imao je senzacionalan start s obradom Lepe Brene „Sitnije sestro, sitnije“.
Novovalna euforija s početka 1980-ih hranila se iluzijom da se narodnjake može potisnuti u gradskim borbama, ali realnost je izgledala totalno drugačije. Najuspješnija jugoslavenska turneja 1982. bila je karavana mlađahnih bosanskih narodnjaka predvođenih Halidom Bešlićem i Mitrom Mirićem prigodno naslovljena Novi talas na sav glas. Rasprodali su sve dvorane koje su ih htjele primiti i promovirali novi narodnjački stil koji je bosanski pokret otpora prozvao ćirilica. Otpor je i tamo bio uzaludan. Narodnjaci su opet premoćno pobijedili.
Nastavlja se…
Pročitajte novi nastavak:
*Tekst je potpomognut sredstvima natječaja “Poticanje novinarske izvrsnosti” Agencije za elektroničke medije.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
