Novokomponovana narodna muzika (NNM) postala je veliki biznis kad su se umiješali spretni mešetari koji su našli načine da svoje privatne projekte ugrade u samoupravno socijalistički koncept društvenog vlasništva.
Najuspješniji menadžeri i producenti iz 1980-ih imali su top celebrity status, kao pokojni Raka Đokić koji se proslavio s Lepom Brenom i Draganom Mirković. Stariji estradni logističari iz 1970-ih danas nisu toliko razvikani, ali su nezaobilazne njihove uloge u pripremi terena za kasniju masovnu narodnjačku invaziju.
To su bili ozbiljni igrači kao nedavno preminuli Muradif Brkić Mufta koji je imao totalnu kontrolu u diskografskoj kući Sarajevo Disk ili Velja Milošević koji je vodio marketing Radio Šapca, prve komercijalne radio postaje u SFRJ. Oni su najviše posla napravili u doba Hanke i Šabana. Mufta je bio producent, menadžer i suprug Hanke Paldum. Preuzeo je mlađahnu pjevačicu sevdalinki iz Narodnog orkestra RTV Sarajevo i plasirao novo ime na NNM sceni odmah zapamćeno po velikom hitu „Voljela sam oči nevjerne“. U dilovima za Hanku itekako je koristio svoju poziciju direktora Sarajevo Diska, a jedna od njegovih zapaženijih akcija bilo je potpuno pokrivanje jugoslavenskog tržišta.
Rani radovi NNM-a iz 1960-ih poput prvih snimki Lepe Lukić („Od izvora dva putića“) ili Braće Bajić objavljeni pod etiketom PGP RTB –a, kao i Diskosovi kafanski bestseleri Mice Trofrtaljke, uglavnom su se prodavali po Srbiji, Bosni i Makedoniji. Hrvatska je došla na red u drugom valu s visokotiražnim Jugotonovim izdanjima Silvane, Tome i Hokija, ali na folkerskoj mapi još uvijek je nedostajala Slovenija.
Mufta je riješio problem tako što je objavu Hankinog albuma sevdalinki „Sjajna zvijezdo“ prepustio Založbi kaset in plošč RTV Ljubljana. Nakon što je Slovencima prodao sevdalinke, što je 1980. bio izniman pothvat, nastavio je uspješan pohod u zapadne krajeve i za Hanku osigurao udarni termin u dvorani Lisinski, gdje narodnjaci inače nisu bili nimalo dobrodošli. Međutim, Muftin najznačajniji pothvat izveden je više kao producentska nego kao menadžerska operacija.
Sarajevo Disk bio je prvi izdavač Vatrenog poljupca, prije njegovog transfera u PGP RTB, pa je Mufta počeo nagovarati Milića Vukašinovića da napiše pjesmu za Hanku. Mića je bio pomalo iznenađen ponudom, a Hanka je isprva sumnjičavo gledala na neobično miješanje stilova u pjesmi „Voljela sam voljela“, ali odjek je bio senzacionalan.
Na dodjeli prestižne nagrade Oskar popularnosti beogradske Radio TV Revije Hanka Paldum proglašena je folk pjevačicom godine. Mufta je potom od Miće naručio kompletan materijal za njen drugi album „Sanjam“ koji se toliko dobro prodavao da je ubrzo premašio kapacitete Sarajevo Diska. Sarajevski estradni i bračni par potpisao je lukrativan ugovor s većom izdavačkom kućom, beogradskim Jugodiskom, a Milić Vukašinović je ohrabren neočekivanim uspjehom privremeno izmjestio hard rokerski Vatreni poljubac među notorne narodnjake. U toj nesvakidašnjoj akciji s pjesmama poput „Usne moje da te ljube“ i „Ko je krivac, ti il’ ja“ postavio je temelje balkanskog folk metala, hibridnog stila koji će poslije imati nekoliko vrlo uspješnih predstavnika, od Nervoznog poštara pa sve do Brkova.
Manje poznati Velja Milošević, za razliku od Mufte, nikad nije bio istaknuti estradni solo igrač. On se pojavio u čuvenom prvom timu Radio Šapca koji je napravio neviđen rusvaj na folkerskoj medijskoj sceni 1970-ih. U Srbiji je dotad pokrenuto dvadesetak lokalnih FM radio postaja. Zbog povoljne konfiguracije terena neke su mogle imati veći domet, poput Radio Niša koji se čuo do Bugarske, međutim Radio Šabac pokrenut 1969. na FM skali jedva je pokrivao obližnje Podrinje. Dvije godine kasnije instaliran je desetkilovatni predajnik za emitiranje na srednjem valu (AM), s ambicioznim komercijalnim programom koji je živio isključivo od reklama, te pozdrava i želja slušatelja. Lokalni radio nafilan najnovijim narodnjačkim hitovima na AM frekvenciji pokrio je cijelu Jugoslaviju s pripadajućom dijasporom, a velike rezultate nije trebalo dugo čekati.
Do sredine 1970-ih Radio Šabac već je bio uvjerljivo slušaniji od Radio Beograda, pa je svoj utjecaj prenio na godišnju festivalsku manifestaciju Raspevana jesen. Za narodnjake je šabačka Raspevana jesen bila maltene jednako važna kao Splitski festival za zabavnjake, ali pravi biznis krenuo je kad je pretvorena u jugoslavensku narodnjačku karavanu s velikim orkestrom i dvadesetak popularnih pjevača koji su zahvaljujući intenzivnoj radijskoj promociji više puta rasprodali sve veće dvorane u zemlji, uključujući ljubljanski Tivoli i zagrebački Dom sportova.
Šaban Šaulić bio je miljenik šabačkog radija još od debitantskog singla „Dajte mi utjehu“ iz 1969. Poslije ultimativnih hitova „Dođi da ostarimo zajedno“ i „Dva goluba bela“ u rodnom gradu je dočekivan i ispraćan kao pjevačka legenda, pa je bilo sasvim razumljivo da će „srpski Nešvil“ upravo njemu povjeriti snimanje festivalske himne „Raspevana jesen“, sa stihovima koji su vrlo precizno opisali sve ambiciozniju estradnu kampanju šabačkog radija – „Pesmama je i muzikom okićena svaka grana, pokloni se Nešvil Šapcu, stiže jesen raspevana. Kakav London, Vašington, u Šabac idemo, s raspevanom jeseni da se provedemo“.
Višegodišnja dominacija Radio Šapca natjerala je Radio Beograd na dalekosežnu promjenu programske politike, prije svega na gradskom radiju Beograd 202. Kultna FM postaja s najpopularnijim beogradskim radijskim voditeljima poput pokojnog Zorana Modlija (Ventilator) i Vlade Jankovića Džeta (Hit nedelje) dala je nemjerljiv doprinos razvoju domaće rok scene, međutim Radio Šabac je prema svim istraživanjima bio slušaniji i zbog toga privlačniji oglašivačima, pa je Dvestadvojka početkom 1980-ih pokrenula tjedni folkerski program Poselo u pola tri, poznat i kao Poselo na Kalemegdanu.
Dinamična live emisija s euforičnim najavama koje su u eteru zvučale više navijački nego spikerski momentalno je privukla gomilu mlađe publike dotad nešto slabije zainteresirane za narodnjake, a zaposjedanje Kalemegdana imalo je i simbolično značenje jer je tako pala jedna od važnijih rokerskih utvrda u Beogradu.
U isto vrijeme naveliko su prihvaćene dvije tehničke novotarije koje će tijekom 1980-ih biti od krucijalnog značaja za cijelu NNM scenu, polifoni sintisajzer u proizvodnji i audio kaseta u distribuciji materijala. Relativno jeftini Casio, Roland ili Yamaha synth prošvercan preko granice poslije gaže u Njemačkoj mogao je uspješno zamijeniti cijeli narodni orkestar, što je drastično srezalo troškove i ubrzalo proces snimanja.
Nakon maksimalnog iskorištavanja prednosti syntha Mile Bas je već 1984. opremio Južni vetar ritam mašinom i otpustio bubnjara. U distribuciji hitova NNM se do kraja 1970-ih najviše oslanjala na 7-inčne vinilne singlove. Albumi su u to doba bili nešto manje zastupljeni na folkerskom tržištu, osjetno skuplji i prečesto opterećeni dodatnim porezom na šund. Audio kazeta bila je u maloprodaji skoro duplo jeftinija od vinilnog albuma i višestruko praktičnija jer je omogućavala da se cijela kućna fonoteka spakira u ručnu prtljagu.
Auto kasetofoni koji su najprije došli u ove krajeve s luksuznim gastarbajterskim Mercedesima također su značajno pojeftinili, pa su rutinski ugrađivani kao dodatna oprema u skoro svaki šleper, bus i taxi. Još jeftiniji i svakom dostupni bili su prijenosni kućni kasetofoni uvezeni s Dalekog istoka. S njima se radikalno promijenio doživljaj kafanske muzike jer je solidan ghetto blaster mogao ozvučiti najzadnju seosku birtiju koja si nikako nije mogla priuštiti živu svirku s razigranom pevaljkom na stolu.
Kaseta je u narodnjačkom sektoru gotovo potpuno potisnula vinilni album, dok su singlice nekako preživjele do sredine 1980-ih uglavnom kao promotivna izdanja za radio postaje. U tom procesu srušeni su svi nacionalni diskografski rekordi. Jugoslavensko diskografsko tržište je s kasetama naraslo na respektabilnih 20-ak milijuna nosača zvuka godišnje, a narodnjaci su držali oko 70%. prodaje. U njihovom trijumfalnom pohodu kao zlatna godina zapamćena je 1982. kad su uspostavljeni odnosi na kojima masovna produkcija cajki počiva i danas.
Nastavlja se…
Saznajte više:
*Tekst je potpomognut sredstvima natječaja “Poticanje novinarske izvrsnosti” Agencije za elektroničke medije.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
