Turbo folk je produkt 1990-ih, a ime mu je dao Rambo Amadeus. To su izgleda jedine neosporne činjenice potvrđene u svim tumačenjima kontroverznog muzičkog i društvenog fenomena koji je najprije zahvatio Srbiju, a zatim se poput ratnog požara proširio na cijeli Balkan.
Beskompromisni alternativci nikako ga nisu mogli smisliti. Uvijek su napominjali da je to živi užas makar su ga samo površno poznavali. Stariji NNM nostalgičari su puno bolje razumjeli njegovu narav, ali su ga gledali kao neželjenog ili nezakonitog potomka i tvrdili da takav ne može biti pravi narodnjak.
Mnogobrojni mlađi konzumenti oduševljeno su ga prihvatili kao dio generacijskog identiteta, a pojedini navijački raspoloženi teoretičari nespretno su ga pokušavali ugurati u world music. Vrlo klimava teorija o turbo folku kao balkanskoj sekciji world music produkcije raspala se na sasvim praktičnim primjerima, kad se pokazalo da na europskim world music chartovima mogu biti zastupljeni Esma Redžepova, Šaban Bajramović i Goran Bregović, a ne mogu Ceca, Aca Lukas i Dino Merlin.
U svom originalnom pakiranju turbo folk je ipak bio namijenjen internoj potrošnji u folkotekama koje najradije posjećuju rabijatni tipovi i napirlitane sponzoruše. Međutim, ubrzo se počeo nekontrolirano širiti gradskim ulicama i maltretirati svakoga tko mu se našao na putu. Prve žrtve turbo folka pale su na beogradskoj pop rock sceni. Razvikanim pop hitmakerima poput Bajage rapidno su se smanjile tiraže, dok su alternativni rokeri potisnuti na B92, odakle je Cane u antiratnom projektu Rimtutituki poslao gotovo očajničku poruku – „nećemo da pobedi narodna muzika“.
Udar je najbolje podnijela grupa Zana, u postavi s trećom pjevačicom Natašom Živković. Zana III je već 1989. ugostila Draganu Mirković u duetu „E, moj doktore“ i samostalno se ukrcala na narodnjački vlak s velikim hitom „Rukuju se, rukuju“. Udarne pjesme treće Zana donijele su razvodnjeni folk pop namjenski dizajniran za publiku koja je izbjegavala notorne cajke. Usput su ostavile neizbrisiv trag u hrvatskoj muzici pošto je jako utjecala na poslijeratni zvuk Huljićevog Magazina, kao i njegove produkcije Tonika. Zanina liričarka Marina Tucaković išla je još dalje i dublje s hrpetinom pjesama za Brenu, Draganu, Cecu i druge top cajke, a dno je dotaknula s Jelenom Karleušom.
Kad je turbo folk krenuo na turneje izvan Srbije, u Hrvatskoj je tretiran isključivo kao opasan uljez iz balkanskog kulturno-civilizacijskog kruga, u Sloveniji kao soundtrack za egzotičnu čefursku zabavu, u Crnoj Gori i Makedoniji djelovao je kao subkulturni imperijalizam, dok je u srpskim krajevima Bosne i Hercegovine otvoreno služio potpaljivanju nacionalističkih strasti.
Jedina državna intervencija protiv turbo folka zabilježena je 1994. u Makedoniji, gdje je ministar kulture Gjuner Ismail pokušao zaustaviti invaziju restriktivnim izdavanjem radnih dozvola. Uglavnom bezuspješno jer kulturna elita nije ponudila trajnije rješenje ovog problema, a makedonska estrada bila je preslaba da se suprostavi pošasti. U početnoj prekograničnoj ekspanziji turbo folka posebno značenje imalo je njegovo širenje na Bugarsku i Rumunjsku. Desetak godina nakon epohalnih stadionskih koncerata Lepe Brene u Sofiji i Temišvaru, turbo folk je bio pogonsko gorivo za srodne stilove u susjednim zemljama oblikovane na marginama političke i ekonomske tranzicije. Bugarska čalga i rumunjski manele pojavili su se kao njegovi prirodni saveznici.
S druge strane najozbiljnija potencijalna konkurencija je teško stradala u ratnim razaranjima i opsadi Sarajeva. Prije rata je sarajevska produkcija Novokomponovane narodne muzike imala skoro jednaku težinu kao beogradska, s nezaobilaznim adutima u diskografskoj kući Diskoton, folkerskim programima RTV Sarajeva, festivalu Ilidža, a pogotovo u neiscrpnom vrelu bosanskih pjevačkih talenata. U ratnom nevremenu sarajevska estrada pretrpjela je nenadoknadive gubitke. Od prve lige narodnjaka s kraja 1980-ih u gradu su ostali samo Halid Bešlić i Nazif Gljiva, pjevati patriotske ratne pjesme i čekati bolje dane. Diskoton je spaljen do temelja i zauvijek izbrisan s popisa izdavača.
U Hrvatskoj je najtraženiji surogat turbo folka bio Huljićev kroatizirani folk pop, ali on je zbog prejakog balkanskog prizvuka i naglašenih regionalnih ambicija za potpunu afirmaciju morao pričekati potpisivanje sporazuma o normalizaciji odnosa između RH i SRJ. Za vrijeme rata nepoželjnim se smatralo sve što je mirisalo na Balkan osim bureka i ćevapa. Domoljubno nabrijana hrvatska estrada maksimalno je upogonila svoje kapacitete za dokazivanje pripadnosti mediteranskom ili srednjoeuropskom kulturno-civilizacijskom krugu.
Mediteranizacija je imala uporišta u morskim lakoglazbenim festivalima poput Melodija Jadrana i MIK-a, gdje su dominirali Oliver, Gibonni i nakratko Alen Vitasović. Talijanski đir i dalje je bio popularan na istočnoj obali Jadrana, ali znatno manje nego zlatnih 1960-ih. Značaj San Rema je u međuvremenu poprilično splasnuo, a noviji Italo pop je na A listi za export imao samo Erosa Ramazzottija, Zucchera i Jovanottija.
Puno jači i dalekosežniji utjecaj dolazio je iz srednjoeuropskog kulturno – civilizacijskog kruga jer je sveprisutni Cro dance, ako se izuzmu radovi deklariranih „talijanaša“ poput prvog producenta Nine Badrić Denisa Curmana, koji je karijeru nastavio u Milanu, uglavnom zvučao kao slabije razvijeni izdanak njemačke Eurodance produkcije. Premda su 1980-ih naši tinejdžeri masovno kupovali Bravo, a slušali Nenu, Alphaville i Modern Talking, germanizirani Cro dance sa svježim tragovima koje su ostavili Snap! i Culture Beat bio je upadljivo drugačija pojava jer smo u njemu dobili komercijalnu domaću plesnu muziku koja je inspiraciju najprije vukla iz Frankfurta, a vrlo rijetko iz Londona. Kad je Eurodance počeo naglo gubiti popularnost u Njemačkoj, zajedno s njim potonuo je kržljavi Cro dance. Kod njih je preživio Scooter, a kod nas Colonia.
Turbo folk se u Srbiji nikad nije suočio s tako velikom havarijom. U gotovo svim relevantnim izdanjima zvučao je kao autohtoni domaći proizvod prepoznatljiv po narodnjačkom zavijanju i uletima harmonike dugmetare preko sintetičke podloge. Vanjski utjecaji dozirani su više poput začina koji su trebali istaknuti kako se u hiperprodukciji TF hitova ipak pažljivo prate novi trendovi kao europski dance pop, afroamerički R&B, alžirski rai, a kasnije i latinoamerički reggaeton.
Turbo folk je u međuvremenu prošao kroz tri razvojne faze koje su se manje-više poklopile s promjenama vlasti u Srbiji. U Miloševićevoj Srbiji bio je agresivno ofenzivan, u Đinđićevoj oprezno defanzivan, a pod Vučićem je strateški promišljen i daleko najrašireniji, što se danas može precizno izmjeriti brojem cajkaških gostovanja na najizazovnijem gostujućem terenu u Areni Zagreb.
Samo se u godinama nakon pada Miloševića moglo naivno pomisliti kako će cajke izgubiti zamah. Premda je Ceca 2002. u grandioznoj koncertnoj promociji albuma „Decenija“ bez problema rasprodala Marakanu, zbog dilova s bivšim režimom folkeri su tada postali sumnjivi i primijećeno je kako se oprezno povlače s nekih frekventnih punktova. Međutim, povlačenje je trajalo samo do atentata na Zorana Đinđića i kapitulacije Druge Srbije. Nakon toga je neometano pušten u eter novi val turbo folka sa Zvezdama Granda na TV Pinku i muzičkom televizijom Dragane Mirković DM Sat.
Ceca je prerasla Marakanu i izašla na Ušće pred rekordnih 120.000 gledatelja, a Jelena Karleuša je na albumu „JK Revolution“, u još jednoj suradnji s Marinom Tucaković pogodila je esenciju turbo folka i zapjevala – „napravi mi sina pod svetlima kazina“. U vratolomnoj jurnjavi bez kočnica TF se sve više udaljavao od NNM-a koji je svojedobno morao dobro paziti kako će na lascivnu poruku u pjesmi reagirati komisija za šund i što će reći urednički kolegij RTB-a.
Radikalna promjena sadržaja izvukla je u prvi plan dizelaše, novu folkersku subkulturu nazvanu po omiljenim Diesel trapericama. NNM je imala svoje džibere, neupadljive likove iz predgrađa bezopasne za okolinu osim kad se previše zarakijaju. Dizelaš je bio posve drugačiji tip, nasilan, naoružan i opasan. Beogradska kulturologinja Ivana Kronja je 2001. u knjizi „Smrtonosni sjaj: masovna psihologija i estetika turbo folka“ objasnila kako je turbo folk povezan s „ratnim profiterstvom, kultom oružja i kriminala, nasiljem i bezakonjem“, dok je ikonografija subkulture dizelaša „agresivna, sadistička i pornografska“.
Dvije godine kasnije majka turbo folka, Ceca Ražnjatović, privedena je u policijskoj akciji Sablja, osumnjičena za povezanost sa Zemunskim klanom i ubojicama Zorana Đinđića.
Nastavlja se…
Saznajte više:
*Tekst je potpomognut sredstvima natječaja “Poticanje novinarske izvrsnosti” Agencije za elektroničke medije.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
