Što imate protiv cajki? Ništa efikasno, barem zasad. Javite se opet za godinu-dvije, možda se na tržištu pojavi nekakav estradni serum za cajke. A dotad ćete gledati slušati i trpjeti Teu Tairović, nema vam druge.
Kad je prošle jeseni Zagreb oduševljeno ispratio Aleksandru Prijović, poslije senzacionalnog peterostrukog trijumfa u Areni, zabrinuti promatrači postavili su jedno sasvim logično pitanje. Tko će biti sljedeća pjevačka superzvijezda iz nepresušnog folkerskog omladinskog pogona? Odgovor kao i obično stiže preko Beograda. Ovu sezonu najjače će obilježiti 28-godišnja Tea Tairović. Novosadska kantautorica i profi plesačica upravo je rasprodala dva koncerta u beogradskoj Štark Areni i ponosno najavila veliku regionalnu turneju Neka gori Balkan.
Premda je još kao tinejdžerica upala u Zvezde Granda, a profesionalnu pjevačku karijeru započela ordinarnim turbo folk duetom sa Šabanom Šaulićem „Od kad tebe znam“, Tea nipošto nije tipična cajka. Atraktivan Imidž, dinamičan scenski nastup i detaljno razrađena plesna koreografija donijeli su joj epitet „Balkanska Shakira“, a njena muzika je moderno produciran panbalkanski hyperfolk s bugarskim, rumunjskim, grčkim, albanskim i romskim začinima. Za razliku od godinu starije Aleksandre Prijović koja je iz obiteljskog naslijeđa preuzela Breninu projugoslavensku orijentaciju, Tea Tairović je već na preklanjskom debi albumu „Balkanija“ pokazala da želi okupirati znatno širi teritorij.
Naslovna pjesma zvučala je kao balkanski folkerski manifest s vrlo upečatljivim refrenom – „Isto nam sunce sija, ista nam pesma prija, ista nam krv teče venama, Balkanija. Kad pije se i puca srce ko jedno kuca, tako je to, svi su ovde k’o familija“.
U još uspješnijoj pjesmi „Hajde“, koja je prikupila preko 100 milijuna YouTube pregleda, Tea je prepjevala kosovsko albanski tallava folk hit „Hajde luy qyqek“. Zatim je ušla na bugarsko tržište i snimila duet „Abrakadabra“ s tamošnjom pop folk zvijezdom Galenom. Prije početka turneje Neka gori Balkan objavila je treći album „TEA“ na vlastitom labelu T Music, a onda je snimila novi panbalkanski duet „Katastrofa“ s dugogodišnjim prvakom bugarske chalge Azisom i tako najavila samostalni koncert u Areni Sofia. Kad Tea ponovno dođe u Zagreb to će po svemu sudeći biti još veći rusvaj od onoga što je napravila na lanjskom dočeku Nove godine na Velesajmu.
U neravnopravnom nadmetanju s prejakim suparnicama kakve su Aleksandra Prijović, Tea Tairović i Milica Pavlović, koja je ljetos također napunila Arenu Zagreb, današnja hrvatska estrada ima svega tri opcije.
Jedna je polagana predaja i prepuštanje inicijative uvoznicima cajki, koji s neznatnim ulaganjima u PR i marketing ostvaruju izvanredan profit, pa nemaju razloga bilo što mijenjati u svojim dugoročnim planovima.
Druga opcija je pokretanje konkurentne domaće proizvodnje balkanskog pop folka, trap folka i hyperfolka, što zasad djeluje nerealno jer na vidiku nema ni autora ni izvođača koji bi to mogli izgurati do kraja. Potencijalni kandidati i kandidatkinje trebali bi biti nabrijani kao gaseri s beogradskih splavova, tik tokerski infantilni i svakako mlađi od trideset. U balkanskoj trap folk sekciji jedini relativno uspješan hrvatski proizvod bila je „Cajka“ karlovačkog repera Leyona koja je iz dubokog undergrounda dobacila do respektabilnih četiri milijuna pregleda na You Tubeu. Može se samo nagađati što bi bilo da je Leyon u pravom trenutku, prije dvije godine, odradio jaču promociju za „Cajku“, ali to je sad uglavnom nebitno jer njegove nove trake zvuče kao da ga trap folk naprosto više ne zanima.
Stela Rade (25), pop folk pjevačica i harmonikašica iz Jastrebarskog s privremenom beogradskom adresom osigurala je solidnu početnu promociju u dilu s Aquarius Recordsom, a dobila je i ekstra publicitet zbog bizarne zabrane njenog adventskog koncerta u Svetom Ivanu Zelini. Međutim, Stela još uvijek nije uspjela izbaciti neku pjesmu koja će se zavrtjeti na folkerskim tulumima. Osim toga kod Stele je vrlo upitno koliko ona ima šlifa za prave narodnjake, na što su je upozorili i kad se okušala u Zvezdama Granda. Cura s harmonikom nije baš česta pojava u ovim krajevima i to može biti adut za širu sviračku afirmaciju, poput nedavnog nastupa uz Dubioza Kolektiv na Zagreb Music Festu, dok pjevačicu s toliko folkerskog potencijala u svojoj vikend ponudi ima maltene svaka ozvučena kafana u Srbiji i Bosni.
U tipičnom cajkaškom ambijentu prije bi se mogla snaći Antonija Čerkez (27), pjevačica iz Širokog Brijega koja živi u Zagrebu, a uglavnom pjeva po hercegovačkim svadbama. Antonija je gažerica koja u koncertnom repertoaru uopće nema svojih pjesama, samo hitove Mate Bulića, Cece, Severine, Merlina i Thompsona. Jedanput je zapjevala i na Trgu Bana Jelačića u navijačkom zagrijavanju prije gledanja utakmice Hrvatska – Italija. U Sarajevu je poznatija kao bivša cura Adnana Arnautomića – Šmrka, kontroverznog menadžera Jala Brata & Bube Corellija i osuđivanog narko trafikanta. Drugačija perspektiva za Antoniju Čerkez otvorila se nakon zapaženog pojavljivanja u finalu Zvezda Granda 2024, gdje je nastupila u hercegovačkoj narodnoj nošnji s malo modernijom obradom starog zavičajnog narodnjaka Mate Bulića „Igraj Mare prašina se diže“. To je prema svemu viđenom bila televizijska prezentacija na razini razvikanih balkanskih cajki mlađe generacije, ali da bi se zadržala u tom društvu Antonija treba što prije pronaći autora i producenta koji će je opskrbiti upotrebljivim diskografskim materijalom. Bez takvog poticaja će i dalje pjevati samo na svadbama.
Treća opcija s kojom bi hrvatska estrada mogla kontrirati sveprisutnim uvoznim cajkama je masovna proizvodnja ponešto drugačijih domaćih hitova koji ne dolaze iz balkanskog kulturno-civilizacijskog kruga, iako su podjednako nabrijani i infantilni. Pritom se estrada najprije treba riješiti teške zablude da su neumjereno infantilni sadržaji odraz današnjeg vremena i muzičkog neukusa mlađih naraštaja. Infantilnost je duboko usađena u komercijalnu muziku. Tako je danas, ali tako je bilo i prije pedesetak godina kad je Đorđe Novković s pop rock sastavom Pro arte lansirao ultimativno infantilnu poskočicu „Tike tike tačke“.
Zanimljive primjere otklona od dominantnog balkanskog folkerskog izričaja dali su nam najtraženiji novi dalmatinski reperi, Grše u pjesmi „Forza“ i Peki u „Mango pasta“. To su top hitovi koji mjesecima ne silaze s Croatia Billboard Charta, a neupitan je i njihov izvozni potencijal. „Forza“ i „Mango pasta“ danas su jedine pjesme hrvatskog porijekla visoko plasirane na Serbia Deezer Chartu. Međutim, povratak u mediteranski đir ne počinje i ne završava time što se Grše i Peki u svojim verbalnim akrobacijama povremeno nabacuju talijanizmima.
U mediteranske vode zapravo ih je povukao dubrovački producent Mihovil Šoštarić – Lockroom, najuspješniji hrvatski hitmaker u posljednjih nekoliko godina (Grše, Peki, Hiljson Mandela, Miach). U jednom od rijetkih intervjua Lockroom je istaknuo kako doma sluša europski trap i rap, najviše Talijane, Francuze i Španjolce. Mediteranski zvuk jedna je od glavnih karakteristika njegove produkcije upadljivo različite od balkanskog trap folka, ali jedan Lockroom ne može sam promijeniti odnos snaga na regionalnoj sceni.
U kategoriju „samo da nije cajka“ svakako ulazi i Baby Lasagna kao autor i izvođač hrvatskog radiotelevizijskog hita godine „Rim Tim Tagi Dim“. Premda dolazi iz Istre u njegovoj muzici nema nimalo mirisa Mediterana. Vanjske utjecaje uglavnom je pokupio iz njemačke NDH (Neue Deutche Harte) i EDM produkcije, pa famozna pjesma s kojom je bio nadomak pobjede na Eurosongu zvuči kao Rammstein na Scooteru.
Zasad je vrlo neizvjesno može li se fenomen Baby Lasagna postaviti kao zapreka cajkama. Za to će mu trebati još velikih hitova i barem jedan na našem jeziku. Hoće li ih imati doznat ćemo kad napokon objavi dugo najavljivani album „Demons & Mosquitoes“. Ekskluzivni ugovor s Universalom osigurava mu izvrsnu poziciju za nastavak karijere, ali ne rješava nekoliko bitnih problema. Marko Purišić je prilično dobar u koncertnom performansu i iznimno spretan u vlastitoj promociji. Perfektno postavljena kampanja za „Rim Tm Tagi Dim“ bila je možda najjači hrvatski PR izvan političke arene, pa nije preveliko iznenađenje što je ostavila tragove čak i na europskim pop chartovima. No, to je ipak bila pjesma namijenjena samo gledateljstvu Eurosonga, što je daleko od suvremene komercijalne muzike otprilike kao Igre bez granica od Olimpijskih igara. Još veći problem uočen je na njegovim znatno slabije plasiranim aktualnim singlovima koji su upozorili na realnu mogućnost da Baby Lasagna završi karijeru kao one-hit-wonder, ako od Universala ne dobije pojačanja u autorskom i producentskom timu. Na domaćem terenu sve se to opet može pokriti kroz PR, ali u daleko jačoj regionalnoj konkurenciji ovakav Baby Lasagna nije nikakva prijetnja novim cajkama.
Kraj feljtona
Saznajte više:
*Tekst je potpomognut sredstvima natječaja “Poticanje novinarske izvrsnosti” Agencije za elektroničke medije.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
