Soundtrack Netflixovog dokumentarca snimljenom prema istoimenom bestselleru, autobiografiji bivše Prve dame Michelle Obame.
Kalifornijskog saksofonista Kamasija Washingtona i danas se još uvijek smatra mladim lavom jazza iako je prošlo gotovo dvadeset godina otkako se kao prateći glazbenik javio na slavnom albumu Ryana Adamsa “Gold”, a u međuvremenu je svojim zvukom obogatio brojne ploče vrućih izvođača najraznovrsnijih žanrova, prvenstveno hip-hopa (Flying Lotus, Kendrick Lamar, Run The Jewles), ali i modernog funka Thundercata, pa i alternativnog kantautorskog pop rocka St. Vincent.
Vlastitim je izdanjima postao gotovo sinonimom za sve zanimljivo i moderno u jazzu u toj mjeri da je upravo njegovom koncertu pripala recimo posljednja scena dugovječne Showtimeove serije “Homeland”. Isto tako, kada je Netflix započeo s istoimenom ekranizacijom megauspješne autobiografije bivše američke Prve dame Michelle Obame “Becoming”, redateljica Nadia Hallgren čim je pročitala u knjizi da Michelle voli jazz, isti tren je odlučila da je upravo Kamasi pravi čovjek za stvaranje glazbene pozadine filma.
Sam Washington posljednjih godina objavljuje dvije vrste albuma; prvoj pripadaju epska trosatna izdanja poput “The Epic” i “Heaven and Earth”, a drugoj kraći EP-jevi čije trajanje također nadmašuje ono prosječnih albuma u ovo digitalno doba. I na tim kraćim izdanjima nađe se nekad pjesma koja postane instant klasikom, kao što je slučaj bio s “Truth” koja se našla na EP-ju “Harmony of Difference” iz 2017. godine. Soundtrack filma “Becoming” broji ukupno petnaest skladbi, dakle jednako kao i trosatni “The Epic”, ali trajanje od pola sata kraće je i od njegovih najkraćih izdanja.
Najbolje Kamasijeve kompozicije obično su one koje se protežu oko granice od deset minuta, to je format u kojemu njegova glazba ima najbolji priliku da zakuha i poentira, no kada pogledate popis pjesama s “Becoming” vidjet ćete da tek jedna pjesma prebacuje trajanje od četiri minute. Sve ostale traju po dvije minute, jednu ili čak i kraće. Već tu postaje jasno kako je riječ o nečemu što više nalikuje na kolekciju skitova nego na punokrvni Washingtonov album.
Neke od tema poznate su iz ranijih dana, pa se tako ovdje može čuti i melodija iz “The Rhythm Changes” s “The Epic” u skraćenoj instrumentalnoj varijanti. Mnoge pjesme završe u trenutku kada su počele obećavati, a neke ni ne dobiju priliku nešto konkretno ni obećati. Sve to ne znači da je riječ o nezanimljivoj ili slaboj glazbi, tek da je u pitanju izdanje koje, premda vrlo slušljivo i ugodno, neće ostati u pamćenju kao jedno od ključnih u Kamasijevoj karijeri, već samo fusnota i konkretnija spojnica sa svijetom filma za ovog glazbenika čija je muzika oduvijek imala izraženu kinematografsku kvalitetu.
Ocjena: 7/10
(Young Turks, 2020.)